Od babilonskih zavjeta do današnjih odluka: kako su se rodila novogodišnja obećanja

Svakog siječnja milijuni ljudi širom svijeta šapću svoje planove: smršavit ću, prestati pušiti, naučiti kuhati tajlandski. Iako se čini da je to običaj našeg vremena, zapravo je stara priča – starija od kršćanstva, pa čak i od pisma. Korijenje tih dobrih namjera vuku iz drevnog Babilona, gdje su ljudi pred bogovima sklapali poslove o kojima je ovisila njihova sreća i opstanak.

Sadržaj...

Festival Akitu: dvanaest dana koji su promijenili godinu

U Mezopotamiji, na ravnicama današnjeg Iraka, nova godina nije dolazila s prvim siječnjem, već s proljetnom ravnodnevnicom, sredinom ožujka. Tada se rasplamsao Akitu, najveći praznik u godini. Dvanaest dana trajalo je slavlje koje nije bilo samo veselje, već i ponovno rađanje svijeta. Ljudi su gledali kako se priroda budi, a s njom i njihova nada da će sve krenuti na bolje.

Glavni grad Babilon tih se dana pretvarao u pozornicu na kojoj su se sudarali bogovi, kraljevi i obični smrtnici. Svećenici bi u svetištu Marduka, glavnog boga grada, izvodili složene obrede: prali kipove božanstava, pjevali himne, donosili žrtve. Uz glazbu i baklje, čitav grad je disao istim ritmom – kraj stare i početak nove etape.

Zavjeti pod božanskim svjetlima: što su obećavali Babilonci?

Središnji dio Akitua bila je ceremonija u kojoj je vladar pred licem boga i naroda polagao račune. Nije se radilo o pukoj formalnosti: kralj je morao ispovjediti grijehe, vratiti tuđe imanje i osigurati da će pravda zavladati u njegovoj državi. Tek kad bi svećenici potvrdili da je ispunio dužnost, mogao je nastaviti vladati. Time je cijela zajednica dobivala garanciju da će nova godina donijeti red.

Ali nisu samo vladari sklapali poslove s nebesima. Obitelji su također izgovarale svoje zavjete. Najčešće su se obvezivale:

podmiriti dugove i vratiti posuđene životinje ili oruđa;
poštivati zakone o susjedskoj pomoći i zaštiti slabijih;
održavati svetišta i sudjelovati u zajedničkim radovima.

Prekršaj nije značio samo moralnu manu – smatralo se da će bogovi okrenuti leđa čovjeku, a time i cijeloj kući. U svijetu bez liječnika i osiguranja to je bila ozbiljna prijetnja.

Od božanskog straha do osobne motivacije

Kako su se carstva raspadala i vjerovanja miješala, Akitu je postupno isčezavao. Kršćanski blagdani donijeli su nove kalendare, ali i novu logiku: odgovornost više nije bila pred božanstvima, već pred vlastitim savješću. Ipak, ideja da se na početku godine postave ciljevi nikada nije nestala. Prošla je kroz srednjovjekovne samostane, renesansne dvore i kalvinističke crkve, svugdje pronalazeći malo drugačiji oblik.

Tek u 18. stoljeću u engleskim i skandinavskim gradovima pojavljuju se zapisi o „novogodišnjim odlukama“ kakve danas poznajemo: pojedinci obećavaju da će manje kockati, više čitati ili smanjiti troškove. Od tada se običaj širi svijetom brže od bilo kojeg carstva.