Svibanj 1969. godine. U svijetu se s nestrpljenjem iščekuje prvi ljudski korak na Mjesecu, a u tajnim mapama Bijele kuće miruje papir koji nitko ne želi pročitati. To je govor kojim bi predsjednik Richard Nixon, u slučaju potpunog neuspjeha misije Apollo 11, morao objaviti kako su se astronauti Neil Armstrong i Buzz Aldrin zauvijek izgubili na nebeskom tijelu udaljenom 384 tisuće kilometara od Zemlje. Tekst je napisao William Safire, tadašnji glavni pisac predsjedničkih govora, a ostao je skriven sve do 1999. godine kada su ga objavili nacionalni arhivi.
Dok su milijuni ljudi uzbuđeno pratili televizijske prijenose, malo tko je slutio da postoji i plan B. U slučaju da se lunarni modul Eagle nikada ne bi odvojio od orbite ili da bi se samo slijetanje pretvorilo u tragediju, Nixon bi pred svjetskim medijima pročitao riječi utjehe, ponosa i oproštaja. Taj je dokument danas važan povijesni izvor jer otkriva koliko su ozbiljno shvaćeni rizici prve velike svemirsko-ljudske ekspedicije.
Sadržaj...
Zašto je uopće trebao postojati govor o nesreći?
Šezdesetih godina prošlog stoljeća, svemirska utrka između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza bila je i politička i psihološka bitka. Svaki pothvat nosio je ogromnu težinu: pad prve rakete, smrt psa u orbiti ili ljudska žrtva mogli bi zaustaviti cijeli program. Zato su stručnjaci za krizne komunikacije unutar administracije unaprijed pripremali poruke koje bi u slučaju katastrofe odmah stavile događaj u kontekst dostojanstva, žrtve za napredak čovječanstva i nacionalnog ponosa.
William Safire kasnije je opisivao kako ga je astronaut Frank Borman, koji je sudjelovao u izradi sigurnosnih procedura, upozorio na mogućnost da se astronauti „zaglave“ na površini Mjeseca. Borman je naglasio kako bi najgori scenarij uključivao slučaj da se modul ne može iskopati iz prašine i vratiti na matičnu letjelicu Columbia, gdje bi ih čekao Michael Collins. U takvoj bi situaciji NASA morala prekinuti komunikaciju, a svijet bi istinu saznao kroz predsjednikov govor.
Kako je govor trebao izgledati?
Safire je u samo nekoliko sati sastavio tekst koji je uključivao tri ključne poruke: priznanje neizvjesnosti, pohvale znanstvenom poduhvatu i utjehu obiteljima. Nixon bi najprije obraćao pozornost na „najtežu noć“ u povijesti istraživanja svemira, zatim bi citirao stihove iz biblijskog psalma o „velikim dubinama nad kojima se čovjek penje“ i završio riječima da će astronauti „zauvijek ostati na Mjesecu, dok njihova duša živi u srcima američkog naroda“.
Posebno dirljiv detalj predviđao je da će Nixon nazvati „udovice“ koje su upravo postale i obećati im da će država brinuti o njihovoj djeci. Time bi se izbjegla slika hladnog političkog obračuna i stvorila empatija koja bi, prema mišljenju psihologa, ublažila potencijalne proteste i traženje odgovornosti.
Postupak objave i tajna procedura
Plan je bio sljedeći: čim bi NASA potvrdila nemogućnost povratka, direktor centra za komunikacije u Houstonu bi aktivirao kod „kripta 21“. Taj bi signal pokrenuo lanac događaja: telefon predsjedniku, zatvaranje svemirskog centra za medije, a zatim priprema nacionalne televizijske mreže za izvanredno obraćanje naciji. U međuvremenu, preostali astronaut u orbiti, Michael Collins, bio bi prepušten sam sebi, a NASA bi mu, prema protokolu, trebala poslati poruku da „nastavi sa svojim životom“. Ovakav hladan i pragmatičan pristup, iako šokantan, bio je nužan kako bi se izbjeglo daljnje širenje panike i očuvala kontrola nad informacijama u iznimno teškoj situaciji.
Što nam ovaj govor govori danas?
Priprema ovakvog govora, iako nikada nije bio izgovoren, svjedoči o iznimnoj razini odgovornosti i predviđanja tadašnjih vođa. Pokazuje da su, uz svu želju za uspjehom, bili spremni suočiti se i s najgorim mogućim ishodom. Ova priča nije samo podsjetnik na hrabrost
Leave a Comment