U svakodnevnoj komunikaciji rijetko razmišljamo o tome kako se ista radnja naziva u raznim jezicima. Jedno zanimljivo opažanje pokazuje da većina svjetskih naziva za tiho izgovaranje, odnosno šaptanje, počinje glasom s ili š. Ovaj jezični fenomen otkriva koliko su fiziološke osobitosti čovjekova glasovnog aparata oblikovale razvoj riječi na različitim kontinentima.
Sadržaj...
Fonetska povezanost šuštanja i sibilanata
Šaptanje se ostvaruje sužavanjem usnih i usmjeravanjem zraka kroz uske prolaze između jezika i gornjih zuba. Takav protok stvara šuštav, gotovo piskav zvuk koji je lako prepoznatljiv. Fonetski najbliži tom zvuku su sibilanti – zvukovi nastali kada zrak prolazi kroz uske otvore, a jezik se postavlja blizu gornjih zuba. Zbog te bliske povezanosti, sibilanti su prirodni izbor za označavanje tihe, šuštave radnje.
Primjeri iz različitih jezika
U hrvatskom jeziku riječ je šaptati, u srpskom šaptati, u slovenskom šepetati. U španjolskom se koristi susurro, u talijanskom sussurro, u francuskom sussurer, a u portugalskom sussurro. Latinski korijen susurrus također počinje s‑zvukom i poslužio je kao temelj za mnoge europske nazive. Čak i u japanskom postoji riječ sasayaku, koja započinje s‑glasom. Iako postoje iznimke – na primjer ruski шепот (shepot) ili engleski whisper – većina svjetskih jezika koristi s‑ ili š‑zvuk za opis šaptanja.
Fiziološki uzrok pojave s‑zvuka
Pri šaptanju jezik se najčešće postavlja blizu gornjih prednjih zuba, a usne se lagano zatvaraju, stvarajući uski kanal kroz koji zrak prolazi. Taj položaj prirodno proizvodi sibilantni šum
