U 1960-ima je prosječna američka kuća koštala samo malo više od dvostruke prosječne godišnje plaće obitelji. Zamislite to. Par godina rada, i mogli ste kupiti američki san. Danas, taj omjer nije dva. Niti tri ili četiri. U većini 20. stoljeća, kuća je koštala oko tri puta godišnju plaću kućanstva, ali u posljednjih dvadesetak godina taj broj je preskočio pet i još uvijek raste. Ako mislite da ste u utrci gdje ciljna crta stalno odmiče, niste samo zamislili. Niste neuspješni. Niste loši s novcem. Vi ste lik u priči koja je započela desetljećima prije vašeg rođenja. Priča tiših promjena politike, masovnih pomaka u ekonomiji i temeljitoj prepravci pravila bogatstva u ovoj zemlji.
Vi ste vam rečeno jednostavnu priču: radi teško, štedi novac, i jednog dana, kupit ćeš kuću. To je temeljna zidna oploja američkog sna, simbol stabilnosti i način stvaranja generacijskog bogatstva. Ali za milijune ljudi, ta priča je postala okrutna fantazija. Slijedili ste pravila. Dobili ste diplomu, pronašli posao, pažljivo štedite novac. I ipak, kada pogledate tržište nekretnina, osjećate se kao da gledaš preko neprohodne pukotine. Na jednoj strani ste vi, s vašim teško zaradjenim štednjom. Na drugoj strani je kuća s cijenom koja je eksplodirala u svemir, potpuno odvojena od stvarnosti vaše plaće. To nije slučajnost. To je dizajn. Činjenica da cijela generacija sistematski isključuje vlasništvo kućom nije rezultat previše kave ili nedostatka štednje. To je predvidiv, izračunat ishod pola stoljeća odluka donesene u odborima i zakonodavnim tijelima.
To nije samo o nekretninama. To je o eroziji srednjeg sloja, o širenju jazova bogatstva i o tihoj demontazi obećanja koja su jednom bila dostupna svima. Stoga, podignimo zavjese, pratimo novac i otkrijmo stvarni razlog zašto vam se špil izgleda potpuno i potpuno nepristupačan.
Da bismo razumjeli ovu krizu, moramo prvo razumjeti najosnovnije zakon ekonomije: ponuda i potražnja. Ako ima puno nečega, to je jeftino. Kada nema dovoljno, postaje skupo. U posljednjih nekoliko desetljeća, Amerika je bila u sporu s samom sobom: jednostavno nismo izgradili dovoljno kuća. To nije privlačan problem, ne čini zanimljive naslove, ali je temeljna naša trenutna kriza pristupačnosti. Budi jasno: nalazimo se u ozbiljnoj krizi stanovanja. Procjenjuje se da SAD nedostaje gotovo 4 milijuna kuća, a neke analize govore o nedostatku od čak 7 milijuna pristupačnih jedinica. To nije novi problem. To je rezultat više od desetljeća podizanja u usporedbi s rastom stanovništva. Zamislite to kao igru stolica. Svake godine, više ljudi se pridružuje igri, ali umjesto da dodajemo stolice, polako ih uklanjamo. Glazba prestaje, a milijuni ostaju stajali.
Ali zašto nismo gradili? Odgovor je savršena oluja čimbenika. Prvo, financijska kriza 2008. godine napravila je rupu u graditeljskoj industriji. Stanovni mjehurić se raspao, graditelji su bankrotirali, a generacija vještih radnika napustila je zanate, mnogi nikad više ne vratili. U poslijeratnom razdoblju, nova gradnja se usporila na mrtvu točku i nikad se nije potpuno oporavila od potražnje koja je tiho rastala u pozadini. To je stvorilo deficijent, rupu u našem stanovnom fondu koju sad sve dublje kopamo.
Ali poslijeratna bolest je samo dio priče. Drugi, još opasniji kriminalac je mreža lokalnih pravila poznatih kao propisi o zoniranju. Izvorno, zoniranje je bilo za uređeni gradski planiranje, držeći tvornice daleko od škola, na primjer. Ali s vremenom, to je postalo moćno oruđe za isključivanje. U gradu za gradom, većina rezidencijalne zemlje je isključivo zonirana za jednosobne kuće. To znači na ogromnom parceli možete izgraditi samo jednu, često vrlo skupu kuću. Zaboravite na dvokatnice, trokatnice ili male zgrade s apartmanima, vrstu „nedostajućeg srednjeg” stanovanja koja pruža pristupačnije načine u susjedstvo. Izgradnja takvih objekata je jednostavno nezakonita. Ovi propisi djeluju kao gušenje za ponudu. Kada ograničite broj kuća koje se mogu izgraditi na konačnu količinu zemlje, umjetno povećavate vrijednost i zemlje i kuća koje se nalaze na njoj. To je osnovna matematika. Ako se na jednoj hektaru može izgraditi samo jedna kuća umjesto, recimo, četiri dvokatnice, cijena te jednosobne kuće će nužno biti astronomska. Razvojni poduzetnici nisu poticani da grade pristupačne početne kuće jer su propisi i troškovi zemlje neprofitabilni. Moraju graditi luksuzne kuće da bi brojevi funkcionirali, ostavljajući ogroman jaz na tržištu za sve ostale.
Ovo je često potaknuto NIMBY-izmom, „Nije u mojoj pozadini” mentalitetom. Postojeći stanovnici su često protiv izgradnje novih kuća u njihovoj blizini, čak i ako je to potrebno za povećanje ponude. To stvara cikličan problem: više kuća znači više stanovnika, a više stanovnika znači više pritiska na infrastrukturu i usluge. To je još jedan razlog zašto je gradnja kuća usporena.
Ali postoji i druga strana priče. U zadnjih nekoliko godina, pojavila se nova generacija poduzetnika koji su shvatili da je u izgradnji kuća velika prilika za profit. To je dovelo do porasta u izgradnji kuća, ali i do porasta cijena. To je stvorilo novu krizu: kuće su postale previše skupo za one koji su ih htjeli kupiti.
Ali postoji i rješenje. Iako je problem kompleksan i duboko ukorijenjen, postoji niz mogućnosti za rješavanje krize stanovanja. Jedan od najvažnijih koraka je promjena propisa o zoniranju. Ako se dozvoli izgradnja više kuća na ograničenom prostoru, cijene će se stabilizirati i kuće će postati pristupačnije. Drugo rješenje je povećanje ponude. Ako se izgradi više kuća, cijene će se smanjiti i kuće će postati pristupačnije. Treće rješenje je povećanje prihoda. Ako se povećaju plaće, kuće će postati pristupačnije.
Ali, kako bismo rješili ovu krizu, moramo prvo shvatiti da je to kompleksan problem. To nije samo problem gradnje kuća. To je problem propisa, problema, i ekonomije. Ali, ako se shvati, možemo rješiti ovaj problem i vratiti se u kuće koje smo zaslužili.
Česta pitanja
Zašto su kuće tako skupo?
Kuće su skupo zbog ponude i potražnje. Ako nema dovoljno kuća, cijene će se povećati. To je osnovna matematika. Ako se izgradi više kuća, cijene će se smanjiti.
Može li se rješiti kriza stanovanja?
Da, kriza stanovanja se može rješiti. Jedan od najvažnijih koraka je promjena propisa o zoniranju. Ako se dozvoli izgradnja više kuća na ograničenom prostoru, cijene će se stabilizirati i kuće će postati pristupačnije.
Kako mogu kupiti kuću?
Da biste kupili kuću, morate imati dovoljno novca za depozit i mjesečne rate. Također, morate imati dobru kreditnu povijest. Ako nemate dobru kreditnu povijest, možete tražiti pomoć od vladinih programa za pomoć u kuplji kuće.
Koja je najbolja lokacija za kupnju kuće?
Najbolja lokacija za kupnju kuće ovisi o vašim potrebama i preferencijama. Ako želite živjeti u gradu, možete razmotriti kupnju kuće u gradu. Ako želite živjeti na selu, možete razmotriti kupnju kuće na selu.
Koliko dugo traje proces kupnje kuće?
Proces kupnje kuće može trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. To ovisi o tome koliko ste pripremljeni i koliko je kuća koju želite kupiti dostupna.
Leave a Comment