U listopadu 1937. godine na sjeverozapadnoj granici Dominikanske Republike dogodila se jedna od najstrašnijih zločina u povijesti Kariba. Pod nazivom Masakr u Parsley, dominikanske snage su masovno ubile stotine Haitijanaca u području Cibaa i okolnim selima. Ovaj događaj nije samo ostavio duboke rane u odnosima dviju država, već je i značajno promijenio demografsku sliku cijelog zapadnog dijela otoka.
Sadržaj...
Politički podaci i motivacija
U to vrijeme Dominikansku republiku je vodio Rafael Trujillo, čiji je režim poznat po autoritarnom pristupu i nastojanju da izgradi nacionalni identitet temeljen na ideji “čistog” dominikanskog stanovništva. Haitijanci, koji su se stoljećima naseljavali uz granicu, smatrani su prijetnjom i potencijalnim izvorom nesigurnosti. Trujillo je u javnosti iznosio tvrdnje da je prisutnost Haitijanaca uzrok društvenih i gospodarskih problema, a pritom je podcjenjivao njihov doprinos lokalnoj zajednici.
U travnju 1937. godine dominikanski mediji su objavili lažne priče o navodnim napadima Haitijanaca na dominikanske seljake. Te priče su služile kao izgovor za pokretanje masovnog progona. Trujillo je tada naredio “čistku” na granici i uveo takozvani “peršinski test” – prisiljavanje na ispijanje vode s peršinom, za koju je vjerovao da će Haitijanci reagirati povraćanjem. Ovaj pseudo‑znanstveni test postao je simbolom rasističke ideologije koja je vodila do masakra.
Kako je proveden masakr
Masakr je započeo u ranim danima listopada, kada su dominikanske vojske i lokalni milicijski odredići napali naseljena mjesta u Cibaa i na granici. Učesnici su koristili vatreno oružje, ali su se oslanjali i na brutalne metode koje su dodatno zastrašivale preživjele. Među najčešće korištenim metodama bile su:
- Upotreba pušaka i mitraljeza za izravno ubijanje civila.
- Udarci palicama i batinama, čime su žrtve zadavale teške ozljede.
- Paljenje kuća i skladišta, što je dovelo do masovnih požara i gubitka imovine.
- Prisilno izbacivanje ljudi iz njihovih domova i slanje u izbjegličke kampove.
- Primjena “peršinskog testa” – žrtve su morale piti vodu s peršinom, a oni koji su povraćali su smatrani Haitijanima i odmah pogubljeni.
Ove metode su se provodile uz prisustvo lokalnih stanovnika koji su, pod pritiskom, bili prisiljeni svjedočiti ili čak sudjelovati u zločinu. Mnogi su kasnije izjavili da su bili primorani na sudjelovanje pod prijetnjom života vlastitih obitelji.
Posljedice i sjećanje
Procjene broja žrtava variraju, ali se smatra da je u masakru poginulo između 10.000 i 20.000 Hait
