Nekada je slika školaraca koji hrle prema školskim klupama pješice ili na biciklima bila uobičajena. Danas, međutim, sve više djece u školu stiže automobilom. Podaci iz Sjedinjenih Američkih Država, koji pokazuju drastičan pad postotka učenika od prvog do osmog razreda koji pješače ili voze bicikl do škole – s gotovo polovice (48%) 1969. na samo 13% 2009. godine – samo su potvrda šireg trenda koji se odrazio i na naše živote. Ova promjena nije samo statistički podatak, već odražava duboke transformacije u načinu na koji živimo, planiramo svoje gradove i odgajamo djecu.
Sadržaj...
Nekad svakodnevica: Aktivno putovanje u školu
Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pješačenje i vožnja biciklom bili su uobičajen i logičan način dolaska u školu za velik broj američkih osnovnoškolaca. Nekoliko ključnih čimbenika pridonijelo je ovoj pojavi. Prvo, broj automobila u gradovima bio je znatno manji, što je rezultiralo manje zagušenim prometom i sigurnijim ulicama za pješake i bicikliste. Djeca su se mogla slobodnije kretati bez straha od gužvi i nesreća. Drugo, urbanističko planiranje često je uključivalo više zelenih površina, parkova i staza prilagođenih kretanju pješaka i biciklista, čineći putovanje ugodnijim i sigurnijim. Treće, infrastruktura za automobilski prijevoz, poput velikih parkirališta i širokih prometnica, nije bila toliko razvijena kao danas, što je automobilski prijevoz činilo manje dominantnim. Ovakav način putovanja nije bio samo praktičan, već je poticao i tjelesnu aktivnost, neovisnost kod djece te socijalnu interakciju s vršnjacima tijekom samog puta. Djeca su učila orijentirati se u prostoru, razvijala samopouzdanje i stjecala prva iskustva samostalnosti, a usput bi se družila i razgovarala s prijateljima.
Glavni uzroci smanjenja aktivnosti
Pad postotka učenika koji pješače ili voze bicikl do škole odražava kompleksne društvene i infrastrukturne promjene koje su se dogodile tijekom proteklih desetljeća. Jedan od najvažnijih faktora je širenje predgrađa (tzv. suburbanizacija) i sve veća udaljenost između domova i škola. Kako su se obitelji sve više selile iz urbanih centara u mirnija predgrađa, škole su često ostajale daleko, čineći pješačenje ili vožnju biciklom nepraktičnim, pa čak i nemogućim za mnoge učenike. Istovremeno, povećan broj obitelji s dva automobila i rastuća zabrinutost roditelja za sigurnost djece na ulicama doveli su do češćeg korištenja automobila za odvoženje i dovoženje djece. Strah od prometnih nesreća, otmica ili drugih opasnosti na putu postao je snažniji motivator za roditelje da svoju djecu prevoze vlastitim vozilom. Promjene u školskim sustavima, poput uvođenja većih školskih okruga i centraliz
Leave a Comment