Jonathan, kornjača koja je preživjela stoljećima: Priča o najstarijoj kopnenoj životinji na svijetu

Jonathan, divovska kornjača sa Sejšela, postao je živa legenda na otoku Sveta Helena u Južnom Atlantiku. Procijenjena dob od 193 godine, što znači da je rođen oko 1832. godine, čini ga najstarijom potvrđenom kopnenom životinjom na svijetu. Njegov dug vijek pruža nevjerojatan uvid u biološku otpornost, ali i u to kako ljudska njega može produžiti životni ciklus divljih vrsta. Dok su mnoge životinje nestajale, Jonathan je postao simbol očuvane prirode i nježnog odnosa prema starim životinjama.

Podrijetlo i dolazak na Svetu Helenu

Jonathan je rođen na Sejšelima, arhipelagu koji je dom jednoj od najrijetkijih podvrsta divovskih kornjača – Aldabrachelys gigantea hololissa. U 19. stoljeću te su kornjače bile izložene intenzivnom lovu i nestajanju staništa, pa su pojedinci često slani u sigurnije krajeve. Iako se točno ne zna tko je i kad poslao Jonathana, arhivski zapisi pokazuju da je stigao na Svetu Helenu 1882. godine kao poklon guverneru Williamu Grey-Wilsonu. Tada mu se procijenila starost od pedesetak godina, što znači da je već bio odrasla jedinka s ogromnom oklopnom zaštitom.

Otok Sveta Helena, vulkanski komad zemlje usred Atlantika, pružio mu je izolaciju od lova i bolesti koje su harale rodnoj domovini. U novom okruženju, koje je imalo blagu klimu i obilje biljnog pokrova, Jonathan je brzo postao omiljeni stanovnik guvernerovog imanja. Mještani su ga dočekali s radošću, a djeca su ga hranila listovima i voćem, što je postala tradicija koja traje više od stoljeća.

Život pod brigom vlade i na imanju guvernera

Veći dio svog života Jonathan je proveo u rezidenciji guvernera, u velikom ograđenom vrtu koji je imitirao prirodno stanište. Nakon što je otok postao britanska krunska kolonija, za njegovu je skrb preuzela lokalna uprava. Veterinari su mu redovito pregledavali oklop, davali kupke u toploj vodi kako bi očistili koru, a zimi ga grijali posebnim infralampama. Posebna pažnja posvećivala se i prehrani: svježa zelena salata, korov maslačak, šećerna rova i povremeno lubenica bili su glavni stavki njegovog jelovnika.

Kad je 1980-ih počela kampanja za zaštitu ugroženih vrsta, Jonathan je postao maskota projekta. Učeni su ga prepoznavali kao živu laboratorijsku jedinicu: krvne slike, rendgenski snimci i mjerenja težine obavljali su se svakih šest mjeseci. Rezultati su pokazali da je u dobnoj kategoriji koja premašuje ljudske životne vijekove, ali da mu kosti i zglobovi još uvijek funkcioniraju zahvaljujući pažljivoj tjelovježbi – svakodnevnim šetnjama po travnjaku i penjanju po blagim brežuljcima.