U javnom prostoru, medijima i svakodnevnim razgovorima često se susrećemo s terminima koji pokušavaju objasniti najstrašnije oblike nasilja unutar obitelji i partnerskih odnosa. Kada muškarac ubije ženu, često se koriste eufemizmi poput „zločina iz strasti“ ili „obiteljske tragedije“. Ovakav način interpretacije nije samo lingvistički pogrešan, već je i društveno opasan. On prikriva stvarnu prirodu zločina koji se naziva femicid, sugerirajući da je ubojstvo rezultat nekontroliranih emocija, ljubomore ili trenutnog impulsa, dok je stvarnost zapravo suprotna.
Femicid nije impulsivni čin, već kulminacija sustavnog procesa dominacije, moći i kontrole. Razumijevanje razlike između općeg ubojstva i femicida ključno je za stvaranje sigurnijeg društva i za razvoj učinkovitih mehanizama zaštite žrtava. Dok je ubojstvo općenito definirano kao čin oduzimanja života, femicid je ubojstvo žene počinjeno upravo zbog njezina spola, duboko ukorijenjeno u patrijarhalnim strukturama koje ženu često percipiraju kao posjed, a ne kao ravnopravnu osobu.
Sadržaj...
Razlika između ubojstva i femicida: Motiv kao ključni faktor
Iako se u pravnom smislu oba čina tretiraju kao oduzimanje ljudskog života, motivacija iza femicida je specifična i sustavna. Obično ubojstvo može biti motivirano raznim faktorima, kao što su koristoljublje, trenutni sukob s nepoznatom osobom ili osveta, bez obzira na spol žrtve. Femicid, s druge strane, predstavlja vrhunac dugotrajnog ciklusa nasilja koji se odvija u specifičnom društvenom i privatnom kontekstu.
Glavna razlika leži u uvjerenju počinitelja da ima prirodno ili društveno pravo kontrolirati život svoje partnerice. Ova kontrola nije ograničena samo na fizičko nasilje, već obuhvaća sve aspekte žrtvinog života: od upravljanja njezinim financijama i ograničavanja kontakata s obitelji i prijateljima, do potpunog gušenja njezine autonomije. Kada žena pokuša prekinuti takav toksičan odnos ili uspostaviti vlastitu neovisnost, počinitelj to ne doživljava kao pravo na slobodu, već kao neprihvatljiv gubitak moći, što često vodi do fatalnog ishoda.
Kako bismo jasnije razumjeli ove razlike, donosimo usporedbu ključnih karakteristika:
- Primarni motiv: Kod općeg ubojstva motiv može biti bilo koji (npr. pljačka), dok je kod femicida primarni motiv potreba za dominacijom i posjedovanjem.
- Odnos žrtve i počinitelja: Ubojstva često čine osobe koje se ne poznaju; femicid najčešće čine intimni partneri ili bivnji partneri.
- Povijest nasilja: Femicid je gotovo uvijek prethođen dugotrajnim psihičkim, ekonomskim ili fizičkim zlostavljanjem.
- Društveni kontekst: Femicid je odraz rodne nejednakosti i kulturološki prihvaćene ideje o muškoj superiornosti.
Psihološki profil počinitelja i ciklus nasilja
Počinitelji femicida rijetko djeluju potpuno impulzivno ili „u afektu“, kako to često sugeriraju zastarjeli medijski narativi. Njihovo ponašanje prati specifičan psihološki obrazac temeljen na narcisoidnosti i patološkom posjedovanju. Za takve osobe partnerica nije ravnopravna osoba s vlastitim željama i pravima, već objekt koji im pripada.
Ovaj proces dominacije obično prolazi kroz nekoliko prepoznatljivih faza. Prvo dolazi faza stroge kontrole i izolacije, gdje počinitelj polako odvaja žrtvu od njezine mreže podrške kako bi ona postala potpuno ovisna o njemu. Zatim slijedi ciklus nasilja koji se sastoji od tri faze: eskalacije napetosti, samog čina nasilja i faze „medenog mjeseca“. U posljednjoj fazi počinitelj moli za oprost, pokazuje pseudo-kajanje i obećava promjenu. Ova manipulacija služi za dezorijentaciju žrtve i održavanje njezine zavisnosti, stvarajući iluziju da je nasilje bio izolirani incident.
Kritična točka nastupa u trenutku kada počinitelj shvati da je kontrola trajno izgubljena. Upravo tada, kada žena zatraži razvod, napusti zajednički dom ili započne novi život, rizik od ubojstva postaje najveći. U tom trenutku, ubojstvo postaje „posljednji čin dominacije“. Logika počinitelja je zastrašujuće jednostavna: „ako nisi moja, nećeš biti ničija“.
Hrvatska stvarnost i potreba za pravnim promjenama
Hrvatska se suočava s alarmantnim brojem partnerskih ubojstava, a statistike i iskustva žrtava pokazuju da sustav zaštite često zakazuje. Mnoge žrtve su prije smrti prijavile nasilje, no mjere poput zabrane prilaska često su bile neefikasne ili su se ignorirale bez ozbiljnih pravnih posljedica za počinitelja, što stvara osjećaj bespomoćnosti kod žrtava.
Jedan od glavnih problema u Hrvatskoj je činjenica da zakonodavstvo ne prepoznaje femicid kao zasebno kazneno djelo. Iako se takvi zločini procesuiraju kao teška ubojstva, gubi se iz vida rodno uvjetovani motiv. Uvođenje femicida kao zasebnog zakonskog pojma nužno je iz nekoliko ključnih razloga:
- Precizna statistika: Bez specifične kvalifikacije, država ne može precizno pratiti razmjere rodnog nasilja i adekvatno alocirati resurse za prevenciju.
- Jasna društvena poruka: Pravno prepoznavanje femicida šalje poruku nultoje tolerancije prema rodno uvjetovanim zločinima i priznaje specifičnost ovog nasilja.
- Bolja procjena rizika: Primora pravosuđe i policiju da u svakom slučaju utvrde postoji li povijest kontrole i dominacije, što bi moglo spriječiti buduće tragedije kroz raniju intervenciju.
