Prirodna kontrola rađanja oslanja se na pažljivo praćenje vlastitog reproduktivnog ciklusa kako bi se odredili dani kada je trudnoća najvjerojatnija ili najmanje moguća. Iako su ove tehnike poznate još od davnina, njihova učinkovitost i pristupačnost danas se mijenjaju pod utjecajem novih znanstvenih otkrića i tehnoloških pomagala. U nastavku razmatramo tradicionalne pristupe, suvremene znanstvene metode te ulogu modernih uređaja i biokemijskih testova u podizanju pouzdanosti prirodne kontracepcije.
Klasične metode praćenja plodnosti
Tri najčešće korištene tradicionalne tehnike su kalendarska metoda (poznata i kao ritam ili Ogino‑Knaus metoda), mjerenje bazalne tjelesne temperature i promatranje cervikalne sluzi po Billingsovom sustavu. Svaka od njih pretpostavlja da se ovulacija događa u predvidljivom vremenskom okviru, a korisnici moraju voditi detaljne evidencije kako bi izračunali najplodnije dane.
Kalendarska metoda temelji se na prosječnim duljinama ciklusa iz prethodnih mjeseci. Iako je jednostavna za primjenu, metoda podrazumijeva da je faza prije ovulacije (folikularna faza) stalna, što rijetko odgovara stvarnosti. Stres, bolest ili promjene u načinu života lako mogu pomaknuti ovulaciju, što rezultira visokim postotkom neuspjeha – prema nekim istraživanjima, između 9 i 25 trudnoća na 100 žena u prvoj godini tipične upotrebe.
Mjerenje bazalne tjelesne temperature zahtijeva svakodnevno mjerenje temperature neposredno nakon buđenja. Povećanje temperature od 0,2 do 0,5 °C označava da je ovulacija već prošla. Metoda je pouzdanija od kalendarske, ali zahtijeva disciplin
