Predstavite si sat. Nije onaj na vašem telefonu, a sigurno ni onaj koji bi htjeli na zidu. Taj sat nije izrađen da vam kaže vrijeme dana. On je izrađen da vam kaže vrijeme našeg svijeta. To je simbolični odbrojavanje, oštar vizualni metafor za to koliko smo blizu da sami sebi uzrokujemo uništenje. Na tom satu, ponoć je kraj. Ponoć je globalna katastrofa. To je Sat sudnjeg dana, a njegove kazaljke pomiču se na temelju izbora koje kao vrsta donosimo i ne donosimo.
Od više od 75 godina, ovaj sat je bio tiha, otkucavajuća savjest planeta. Misli na njega manje kao na predviđanje, a više kao na dijagnozu zdravlja našeg svijeta, koju su izradili upravo stručnjaci koji najbolje razumiju prijetnje kojima smo izloženi. Priča o ovom satu je naša priča. To je divlja priča o izuzetnom geniju i katastrofalnoj gluposti, o trenucima kada smo se usudili pogledati u bezdnu i povukli se, i o trenucima, kao što je upravo sada, kada se nalazimo neugodno blizu ruba.
To je Sat sudnjeg dana. A upravo sada, postavljen je na 89 sekundi do ponoći. To nije samo broj. To je najbliže što je ikad bio simboličkom bodnom za povratak. Bliže nego za najtamnije dane Hladnog rata, bliže nego u bilo kojem drugom trenutku u svojoj povijesti.
Sadržaj...
Što je Sat sudnjeg dana?
Da bismo razumjeli kako smo došli do ovog trenutka izvanredne opasnosti, moramo se vratiti na njegova tajna podrijetla, rođena u umovima onih istih znanstvenika koji su oslobodili atomsku bombu na svijet. Godina je 1945. Svijet se penje iz ruševina Drugog svjetskog rata, ozlijeđen ali nadan. Ali nova i strašna strahopoštovanje je bacilo dugačku sjenku na tu nada. Sjedinjene Države su bacile dvije atomske bombe na Hiroshima i Nagasaki, okončavši rat s ustrašujućim, svjetlo-alterirajućim udarcem. U trenucima, priroda moći, rata i postojanja se promijenila za uvijek. Čovječanstvo je otkrilo kako da oružjem sunca.
Ubrzo nakon toga, grupa znanstvenika i intelektualaca, uključujući Alberta Einsteina, J. Roberta Oppenheimera i Bernarda Barucha, okupila se u Washingtonu. Oni su se okupili da bi razgovarali o budućnosti znanosti i tehnologije, ali i o strahovima koje su one donijele. Jedna od tema koja je bila na dnevnom redu bila je mogućnost atomskog rata. Oni su shvatili da je potrebno nešto što će upozoriti svijet na opasnost koju predstavljaju atomska oružja.
Rođenje Sata sudnjeg dana
U travnju 1947. godine, grupa znanstvenika, uključujući Einsteina, Oppenheimera i Barucha, sastala se u Washingtonu. Oni su odlučili da je potrebno nešto što će upozoriti svijet na opasnost koju predstavljaju atomska oružja. Ubrzo nakon toga, grupa je odlučila da će izraditi simbolički sat koji će prikazivati stanje svijeta. Taj sat je trebao biti vizualni metafor za to koliko smo blizu da sami sebi uzrokujemo uništenje.
U lipnju 1947. godine, grupa je objavila prvu verziju Sata sudnjeg dana. Sat je bio postavljen na 7 minuta do ponoći. To je bio simboličan način da se upozori svijet na opasnost koju predstavljaju atomska oružja. Ubrzo nakon toga, Sat sudnjeg dana je postao simbolični način da se upozori svijet na opasnost koju predstavljaju atomska oružja.
Kako se pomiče Sat sudnjeg dana?
Sat sudnjeg dana se pomiče na temelju izbora koje kao vrsta donosimo i ne donosimo. Od 1947. godine, Sat sudnjeg dana je pomaknut više od 20 puta. Najbliže ponoći je bio 1953. godine, kada je postavljen na 2 minute do ponoći. Najudaljeniji od ponoći je bio 1991. godine, kada je postavljen na 17 minuta do ponoći.
Sat sudnjeg
