Svemirski prostor sve je svjedokom pravog procvata bespilotnih letjelica. Od malih kvadkoptera za snimanje vjenčanja do vojnih dronova opremljenih eksplozivnim teretom, ove letjelice postaju sve manje, jeftinije i dostupnije. U takvom okruženju logično se nameće pitanje: zašto ne bismo svakog vojnika opremili minijaturnim automatskim oružjem koje bi ih, poput robota iz znanstvenofantastičnih filmova, moglo obarati s neba? Odgovor na ovo pitanje složeniji je nego što se na prvi pogled čini.
Sadržaj...
Što zapravo želimo postići?
Ideja je stvoriti minijaturni sustav bliske zaštite (CIWS) koji bi kombinirao videokameru i termalni senzor. U trenutku kada sustav detektira dron, otvorila bi se vatra sitnokalibarskim projektilima. Teoretski, ako je dron izrađen od plastike i sadrži lako zapaljive baterije, dovoljan bi bio i pogodak metkom kalibra .22. Međutim, bojište nije laboratorij, a zrak nije statičan medij. Stoga se moramo zapitati što sve može poći po zlu u takvom scenariju.
Tri ključne prepreke za minijaturne automatske puške
- Vrijeme reakcije i brzina pogona
Dronovi tipa FPV (First Person View) mogu letjeti brzinom do 160 km/h i u djeliću sekunde promijeniti smjer leta. Kako biste pogodili takav cilj, ne samo da ga morate uočiti, već i precizno predvidjeti njegovu putanju. Mali sustavi obično imaju kratku cijev, što uzrokuje nagle trzaje pri pucanju. Nadalje, što je manji kalibar projektila, to je njegov let na većim udaljenostima manje predvidljiv i precizan. - Učinak pogotka i kinetička energija
Metak kalibra .22 ili .17 težak je samo nekoliko grama. Na udaljenosti od 100 metara, takav projektil gubi više od 40 posto svoje početne brzine, a na 200 metara gubi značajan dio energije potrebne za pouzdano probijanje baterije drona. Ako baterija ne eksplodira, dron i dalje može nastaviti letjeti prema cilju. Iz tog razloga, vojni inženjeri često traže rješenja koja koriste projektile kalibra 5,56 mm, a još češće granate kalibra 30 mm s eksplozivnim punjenjem. - Potrošna municija i logistički otisak
Protiv brzog i agilnog cilja kao što je dron, potrebno je ispaliti desetke metaka kako bi se povećala vjerojatnost pogotka. Vojnik koji nosi takav sustav mora sa sobom nositi i svu pripadajuću opremu: čistače cijevi, rezervne spremnike plina (ako je sustav na plin) te dovoljno baterija za napajanje senzora. Kada se sve ovo zbroji, „lagani“ sustav bliske zaštite postaje znatno teži od kombinacije standardne puške i ručnog bacača granata.
Alternativne tehnologije koje su se već pokazale učinkovitima
Umjesto da se oslanjaju na potrošnu municiju, moderne vojne postrojbe sve češće primjenjuju druge pristupe u borbi protiv bespilotnih letjelica:
- Radarski mikrosenzori – Ovi uređaji, veličine ručnog radija, sposobni su detektirati objekte veličine ptice na udaljenosti od tri do četiri kilometra, pružajući rano upozorenje.
- Radio-elektroničko ometanje (REB) – Ova tehnologija prekida komunikacijsku vezu između pilota i drona, prisiljavajući letjelicu da se vrati na početnu točku ili da se sruši.
- Laserski sustavi – Usmjerena svjetlosna energija može u sekundi zagrijati konstrukciju drona do točke nestabilnosti, uzrokujući njegov pad.
- Mrežaste granate – Eksplozivni projektil ispaljuje mrežu koja se omota oko propelera drona, uzrokujući zaplitanje i onesposobljavanje letjelice.
Zaključak: sitni meci nisu rješenje za složene probleme
Iako minijaturni automatski topovi zvuče kao privlačno rješenje, oni se suočavaju s problemima premale energije
