Kada govorimo o nuklearnom oružju, jedna od najosjetljivijih tema današnjice svakako je iranski nuklearni program. Pitanje zašto Iran ne smije imati nuklearno oružje nije samo retoričko, već se krije u složenoj mreži međunarodnih sporazuma, sigurnosnih procjena i povijesnih okolnosti koje utječu na globalnu stabilnost. Dok Iran tvrdi da njegovi nuklearni napori imaju isključivo mirnodopske svrhe, poput proizvodnje energije i u medicinske svrhe, međunarodna zajednica, a posebno zemlje poput Sjedinjenih Država i Izraela, izražavaju duboku zabrinutost. Ova zabrinutost nije neutemeljena, već proizlazi iz dugogodišnjeg nadzora, otkrića skrivenih postrojenja i, najvažnije, iz potencijalnih posljedica koje bi jedna nuklearno naoružana država u nemirnoj regiji Bliskog istoka mogla donijeti. Razumijevanje zašto Iran ne smije imati nuklearno oružje zahtijeva dublji uvid u povijest, međunarodno pravo i geopolitičke realnosti.
Sadržaj...
Temelji međunarodne zabrane: NPT i JCPOA
Globalni konsenzus o neširenju nuklearnog oružja postavljen je na jasnim temeljima, a dva ključna stupa u tom pogledu su Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT) i Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja (JCPOA), poznatiji kao Iranski nuklearni sporazum.
Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT): Zajednički imenitelj mira?
NPT, potpisan 1968. godine, predstavlja temeljni kamen međunarodne sigurnosti kada je riječ o nuklearnom oružju. Njegova glavna svrha je spriječiti širenje nuklearnih eksplozivnih naprava, promicati mirnodopsku upotrebu nuklearne energije i postići nuklearno razoružanje. Prema NPT-u, samo pet država – Sjedinjene Države, Rusija, Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska – priznato je kao države s nuklearnim oružjem u trenutku potpisivanja sporazuma. Sve ostale države potpisnice, uključujući Iran, obvezale su se da neće razvijati ili stjecati nuklearno oružje. Ovo je ključan argument zašto Iran ne smije imati nuklearno oružje na legalnoj i međunarodno priznatoj razini.
Valja napomenuti da postoje i države koje posjeduju nuklearno oružje, a nisu potpisnice NPT-a ili su se povukle iz njega, poput Indije, Pakistana i Sjeverne Koreje. Izrael, pak, zauzima jedinstvenu poziciju – smatra se nuklearnom silom, ali nikada nije službeno priznao niti zanijekao posjedovanje nuklearnog oružja te također nije potpisnik NPT-a. Ova nekonzistentnost stvara dodatnu kompleksnost u međunarodnim odnosima, no ipak ne umanjuje temeljnu obvezu Irana kao potpisnika NPT-a.
JCPOA: Posljednji pokušaj obuzdavanja?
U želji da se dugogodišnji spor oko iranskog nuklearnog programa riješi na diplomatski način, 2015. godine postignut je Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja (JCPOA). Ovaj povijesni sporazum, postignut između Irana i skupine P5+1 (navedenih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a plus Njemačka), uz potporu Europske unije, imao je za cilj značajno ograničiti iranski nuklearni program u zamjenu za ukidanje međunarodnih sankcija. Iran se obvezao na stroga ograničenja u obogaćivanju urana, broju i vrsti centrifuga, te je dopustio opsežne inspekcije Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).
Međutim, budućnost JCPOA-a bila je krhka. Godine 2018., Sjedinjene Države, pod administracijom Donalda Trumpa, povukle su se iz sporazuma i ponovno nametnule oštre sankcije Iranu. Ovaj potez bio je presudan i pokrenuo je lanac događaja koji su doveli do onoga što imamo danas. Povlačenje SAD-a signaliziralo je Iranu da se ne može u potpunosti osloniti na međunarodne sporazume, što je potaknulo postupno kršenje odredbi JCPOA-a od 2019. godine nadalje. Povećanje obogaćivanja urana na razine daleko iznad onih potrebnih za civilnu upotrebu i gomilanje zaliha obogaćenog urana postali su ključni razlozi zašto se ponovno postavlja pitanje zašto Iran ne smije imati nuklearno oružje.
Geopolitičke i sigurnosne implikacije
Pitanje iranskog nuklearnog oružja ne promatra se samo kroz prizmu međunarodnih sporazuma, već je duboko ukorijenjeno u složenoj geopolitičkoj klimi Bliskog istoka. Potencijalni razvoj nuklearnog oružja od strane Irana pokreće niz sigurnosnih domino efekata koji bi mogli destabilizirati cijelu regiju, pa i svijet.
Regionalna utrka u naoružanju: Eskalacija straha
Bliski istok već je regija s dugom povijesti sukoba i napetosti. Dodavanje novog igrača s nuklearnim oružjem samo bi pojačalo te strahove. Izrael, koji se sam široko smatra nuklearnom silom, službeno se protivi iranskom nuklearnom programu, smatrajući ga egzistencijalnom prijetnjom. Postojanje nuklearnog oružja u rukama Irana moglo bi potaknuti Saudijsku Arabiju i druge regionalne sile da potraže vlastite nuklearne sposobnosti, čime bi započela opasna utrka u naoružanju. Takav razvoj događaja drastično bi povećao rizik od nuklearnog sukoba, bilo namjernog ili slučajnog.
Što ako Iran razvije nuklearno oružje? Odgovor je zastrašujući. Regionalna stabilnost bi bila ugrožena, a međunarodni napori za neširenje nuklearnog oružja pretrpjeli bi nepopravljiv udarac. Ovo su ključni razlozi zašto Iran ne smije imati nuklearno oružje, jer bi to imalo nesagledive posljedice za globalnu sigurnost. U lipnju 2025. godine, napadi koje je Izrael izveo na iranska nuklearna i vojna postrojenja, iako vjerojatno usmjereni na usporavanje, mogli bi paradoksalno potaknuti Iran na ubrzanje razvoja, stvarajući začarani krug eskalacije.
Međunarodni nadzor i povjerenje: Ključna uloga IAEA-e
Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) igra nezamjenjivu ulogu u nadzoru i verifikaciji nuklearnih programa diljem svijeta. Njezina je zadaća osigurati da se nuklearna energija koristi isključivo u mirnodopske svrhe i da se ne odvija tajni razvoj nuklearnog oružja. Međutim, u slučaju Irana, suradnja s IAEA-om često je bila opterećena sumnjama.
Otkriće tajnih iranskih nuklearnih objekata 2002. godine, koje Iran nije prijavio IAEA-i, bio je okidač za dugogodišnju krizu. Iako je Iran od tada omogućio određeni nivo inspekcija, često je ograničavao pristup inspektorima, pod izlikom nacionalne sigurnosti ili suvereniteta. Nedavni izvještaji IAEA-e, poput onog iz lipnja 2025. kada je agencija prvi put nakon 20 godina proglasila Iran nesukladnim svojim nuklearnim obvezama, dodatno su pojačali zabrinutost međunarodne zajednice. Pomanjkanje potpune transparentnosti i kontinuirane sumnje u skrivene aktivnosti snažan su argument zašto Iran ne smije imati nuklearno oružje, jer bi to značilo da svijet nema pouzdan mehanizam za praćenje njegovih nuklearnih aktivnosti.
Kako IAEA provjerava nuklearne programe? Kroz sustav redovitih i izvanrednih inspekcija, analizu zaplijenjenih uzoraka, praćenje protoka nuklearnog materijala i verifikaciju izjava država članica. Kada država ograničava pristup ili ne dostavlja tražene informacije, sposobnost IAEA-e da jamči mirnodopsku upotrebu nuklearne energije je ozbiljno narušena.
Tehnički aspekti i vrijeme do nuklearnog oružja
Procjene o tome koliko je Iran udaljen od posjedovanja nuklearnog oružja variraju, no tehnički aspekti iranskog nuklearnog programa ključni su za razumijevanje ozbiljnosti situacije.
Obogaćivanje urana: Ključna faza
Proces obogaćivanja urana ključan je za proizvodnju goriva za nuklearne elektrane, ali i za izradu jezgri nuklearnih bombi. Dok je za gorivo potrebna razina obogaćenja od oko 3-5%, za oružje je potrebno obogaćenje od preko 90%. Iran je, prema izvješćima IAEA-e, povećao svoje obogaćivanje urana na razine do 60%. Iako to još nije oružana razina, značajno skraćuje potencijalno vrijeme potrebno za postizanje te razine ako bi Iran donio političku odluku o tome.
Broj i napredak iranskih centrifuga također su važni faktori. Neke novije generacije centrifuga znatno su učinkovitije u obogaćivanju urana. Koliko urana je potrebno za bombu? Dovoljno je oko 25 kilograma urana obogaćenog na 90%. Iran, prema procjenama, raspolaže značajnim zalihama nisko obogaćenog urana, a uz obogaćivanje na 60%, potencijalno bi mogao brzo proizvesti dovoljnu količinu fisijskog materijala.
Faktor vremena: “Breakout time”
Termin “breakout time” odnosi se na vrijeme koje je potrebnoj državi za proizvodnju dovoljno fisijskog materijala za prvo nuklearno oružje. Prije povlačenja SAD-a iz JCPOA-a, procjene “breakout time” za Iran kretale su se oko godinu dana. Nakon što je Iran počeo kršiti sporazum, a posebno s obogaćivanjem na 60%, procjene su se smanjile na nekoliko mjeseci. Ova skraćena “breakout time” izaziva dodatnu zabrinutost i dodatno naglašava zašto Iran ne smije imati nuklearno oružje.
Danas, dok se pregovori o oživljavanju JCPOA-a ili postizanju novog sporazuma vuku, pitanje vremena ostaje ključno. Iran nastavlja s naprednim nuklearnim aktivnostima, dok međunarodna zajednica traži načine da ga obuzda diplomatskim ili drugim putem. Usporedba s drugim zemljama pokazuje da, dok su države poput Sjeverne Koreje u tome uspjele unatoč međunarodnim pritiscima, posljedice za Iran, s obzirom na njegovu integriranost u globalnu ekonomiju, mogle bi biti još drastičnije.
Zaključak: Globalna odgovornost i budućnost
Konačno, pitanje zašto Iran ne smije imati nuklearno oružje svodi se na kolektivnu odgovornost za očuvanje globalne sigurnosti i sprječavanje širenja nuklearnog oružja. Međunarodni sporazumi poput NPT-a i pokušaji poput JCPOA-a, unatoč svojim manjkavostima i izazovima, predstavljaju okvir za mir i stabilnost. Povlačenje iz sporazuma, kao što je učinio SAD 2018. godine, ili njihovo sustavno kršenje, kao što je to činio Iran, narušavaju taj okvir i vode nas u nesigurniju budućnost.
Trenutno, diplomatski napori se nastavljaju, ali s malo uspjeha. Iran nastavlja svoj nuklearni program, dok istovremeno raste napetost s Izraelom i drugim zemljama. Hoće li svijet uspjeti pronaći trajno rješenje koje će spriječiti Iran da dosegne nuklearnu sposobnost, ostaje ključno pitanje. No, jedno je sigurno: posljedice bi bile katastrofalne, kako za regiju, tako i za cijeli svijet. Zbog toga je imperative da se nastavi raditi na mjerama koje osiguravaju da Iran ne postane još jedna nuklearna sila.
Često postavljana pitanja (FAQ)
Zašto je Iran potpisao NPT ako je razvijao nuklearno oružje?
Iran je potpisao NPT 1968. godine kao i većina zemalja, s ciljem da se ne širi nuklearno oružje. Sumnje o razvoju oružja javile su se kasnije, kada je međunarodna zajednica otkrila tajna postrojenja i nesukladnosti s obvezama.
Je li JCPOA sporazum oživljen?
Trenutno nije u potpunosti oživljen. Pregovori su u tijeku, ali su suočeni s brojnim preprekama. SAD se povukao 2018. godine, a Iran je nakon toga počeo kršiti sporazum.
Koliko je vremena potrebno Iranu da napravi nuklearnu bombu?
Procjene “breakout time” variraju, ali nakon kršenja JCPOA-a i obogaćivanja urana na 60%, smanjile su se na nekoliko mjeseci, umjesto prethodne godine.
Što je IAEA i kakva je njezina uloga u iranskom nuklearnom programu?
IAEA (Međunarodna agencija za atomsku energiju) je organizacija Ujedinjenih naroda zadužena za nadzor i verifikaciju mirovne upotrebe nuklearne energije i sprječavanje širenja nuklearnog oružja. U Iranu, IAEA provodi inspekcije, ali je njen rad otežan iranskim ograničenjima.
Kakve bi bile posljedice ako bi Iran imao nuklearno oružje?
Posljedice bi bile izuzetno ozbiljne, uključujući potencijalnu regionalnu utrku u naoružanju, destabilizaciju Bliskog istoka i ugrožavanje globalne sigurnosti.
Leave a Comment