Sivi Puh

Sivi puh je autohtona divlja životinja koja živi u kontinentalnoj Europi, a u Hrvatskoj se najčešće može naći u Lici i Gorskom kotaru. Ova područja obiluju šumama bukve, hrasta i jele, što je puhovo prirodno boravište jer se u takvim šumama najbolje snalazi i pronalazi hranu. Poznat je kao veliki spavač, jer provodi mnogo vremena u snu, ali istovremeno je i pravi gurman koji pažljivo bira što će jesti. Puh je djelomično zaštićen jer se smatra lovnom vrstom, ali je lov dozvoljen samo južno od rijeke Save. Na sjeveru Hrvatske, gdje je puh strogo zaštićen, lov nije dopušten da bi se održala njegova populacija. Lovni period na puhove traje dva mjeseca, točnije u listopadu i studenom, što omogućava kontrolirano upravljanje vrstom i zaštitu prirode.

Životni vijek i životni ciklus puhova

Životni ciklus sivog puha počinje kao malena životinja, dugačka oko 20 centimetara, dok mu je rep gotovo jednak dužini tijela, i može narasti do 15 centimetara. Krzno mu je gusto i mekano, s trbuhom svjetlije boje, a tijelo mu je zdepasto s kratkim nogama. Te kratke nožice nisu prepreka za njegovu spretnost u penjanju po drveću, naprotiv, omogućuju mu brzu i sigurnu kretnju među granama. Životni vijek šumskog puha traje oko devet godina, no veći dio tog vremena provodi u hibernaciji. Hibernacija počinje već u ranu jesen, kad puhovi akumuliraju dovoljno masnih zaliha potrebnih za dugotrajno prezimljavanje. Tijekom te faze, njihovo tijelo prolazi kroz značajne promjene: srce im polako kuca, disanje postaje plitko, a tjelesna temperatura padne na samo tri stupnja Celzija, što je pad od oko 32 stupnja u odnosu na normalnu temperaturu. Ta potpuna uspavanost može potrajati do sedam mjeseci, čime se štede energija i tjeleši resursi. Kad prođe hladno doba godine, puh postaje vrlo aktivan. Tijekom toplih mjeseci, stalno je u pokretu i traži hranu. Osim što je tih u hibernaciji, puh u vrijeme aktivnosti može biti prilično bučan. Njegovi zvukovi uključuju cviljenje, frktanje, puhanje i kišanje. Kad puh uđe na tavan, taj buk najčešće otkrije njegovu prisutnost jer ne pokušava skrivati svoj dolazak. Puhovi su uglavnom samotnjaci i ne vole se družiti s drugima, iako neke jedinke mogu prihvatiti život u manjim skupinama. Njihova je reprodukcija vezana uz proljetno buđenje i pojavljuju se zajedno s pupoljcima hrasta i bukve. Parenje započinje u svibnju i traje otprilike dva mjeseca. Ženka nosi mlade oko mjesec dana, a potom ih rađa u dupljama stabala koje pažljivo bira kao sigurno skrovište. Mladi puhovi ostaju na sigurnom i pod majčinom skrbi još dva mjeseca prije nego što postanu samostalni i krenu u potragu za vlastitim teritorijem. Noću puhovi su najaktivniji. Tada izlaze iz svojih skloništa i traže hranu. Često se suočavaju s konkurencijom drugih životinja koje koriste iste zaklone, kao što su vjeverice, ptice poput sova i djetlića. Ta su rivalstva česta jer je prostor u šumama ograničen, pa puhovi često moraju braniti svoje mjesto ili pronaći novo. Ova borba dodatno oblikuje njihov svakodnevni život u divljini.

Sivi puh u Hrvatskoj

Sivi puh u Hrvatskoj predstavlja dobar primjer održivog upravljanja prirodnim resursima, posebice šumama. Prije je bio nezaštićen, ali danas vrijedi pravilnik koji dopušta lov samo u ograničenom razdoblju od dva mjeseca, što štiti populaciju i omogućava dugoročno očuvanje ove vrste. Lov se izvodi pomoću puholovki i prirodnim mamcima, što smanjuje štetu za okoliš i druge životinje. Osim sivog puha, u Hrvatskoj žive još tri vrste puha: gorski puh, puh lješnjar i jedna endemska vrsta vrtnog puha. Te su vrste strogo zaštićene i nisu predmet lova zbog njihove ugroženosti. Sivi puh je, zajedno s medvjedom, jedan od simbola šuma Gorskog kotara, a lov na ovu životinju ima dugu tradiciju te je za lokalne lovce važan izvor hrane i prihoda. Meso se koristi za pripremu tradicionalnog gulaša ili se peče na ražnju, a mast puha ima ljekovitu svrhu, koristi se za zacjeljivanje rana. Osim toga, krzno puha bilo je cijenjeno zbog svoje kvalitete i oblikovalo je osnovu za izradu različitih predmeta. Takav način iskorištavanja pokazuje kako se priroda može koristiti bez pretjeranog iscrpljivanja, održavajući pritom ravnotežu u šumskim ekosustavima.