Planarije i tajna prenosa pamćenja – McConnellov zagonetni eksperiment

Planarije i tajna prenosa pamćenja – McConnellov zagonetni eksperiment

U znanstvenoj povijesti rijetko se pojavi istraživanje koje izazove toliko rasprava i znatiželje kao rad američkog psihologa Jamesa V. McConnella iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. McConnell je tvrdio da je uspio prenijeti pamćenje s jedne skupine planarina na drugu, čak i nakon što su organizmi podijeljeni na komadiće i regenerirani. Iako njegovi rezultati nikada nisu reproducirani, eksperiment je otvorio nova pitanja o prirodi pamćenja, učenju i granicama biološke regeneracije.

Planarije – nevjerojatni regenerativni organizmi

Planarije roda Dugesia su mikroskopske vodene crve poznate po izvanrednoj sposobnosti obnove. Kada im se odsiječe glava, preostali dio tijela može izrasli u potpuno novi organizam, pa čak i u više od jednog. Ova regenerativna moć proizlazi iz velikog broja pluripotentnih stanica koje čuvaju genetski materijal i mogu se diferencirati u sve tipove tkiva. Zbog ove osobine planarije su postale idealni model za proučavanje osnovnih bioloških procesa, uključujući razvoj, starenje i, naravno, pamćenje.

Osnovni postupak uvjetovanja

McConnell je najprije podvrgnuo planarije jednostavnom uvjetovanju. Svjetlo je služilo kao neutralni podražaj, dok je blagi električni šok predstavljao nepovoljan podražaj. Nakon nekoliko ponavljanja, crve su počele reagirati na svjetlo samostalno – skupljale su tijelo kao obrambenu reakciju, iako šok nije bio prisutan. Ovaj oblik klasičnog uvjetovanja podsjeća na Pavlovljeve pse, ali je bio prilagođen specifičnim karakteristikama planarina.

  • Izlaganje svjetlu i istovremeni električni šok.
  • Ponovljeni parovi podražaja sve dok planarije ne pokažu reakciju na svjetlo same po sebi.
  • Dokazivanje da se uvjetovana reakcija može učvrstiti u organizmu.

Eksperiment s rezanjem i regeneracijom

Nakon što su planarije naučile povezivati svjetlo s šokom, McConnell je podijelio svaku crvu na dva ili više dijelova – jedan s glavom i jedan bez. Svaki od tih dijelova je potom pušten da se regenerira. Prema njegovim zapažanjima, i dijelovi bez glave su izrasli u nove planarije koje su zadržale uvjetovanu reakciju na svjetlo. To je, prema McConnellovoj interpretaciji, značilo da se „pamćenje“ ne nalazi isključivo u živčanom sustavu, već se

If you like this post you might also like these

More Reading

Post navigation

back to top