Zatvorski sustavi diljem svijeta suočavaju se s dubokim etičkim i pravnim krizama kada je riječ o smještaju i zaštiti osoba čiji rodni identitet ne odgovara njihovom spolu pri rođenju. Iako bi zatvorske ustanove trebale jamčiti osnovnu sigurnost i ljudsko dostojanstvo svakom pojedincu, stvarnost za trans žene je često jeziva. Umjesto zaštite, one se suočavaju s okruženjem u kojem su izložene ekstremnom nasilju, diskriminaciji i namjernom zapuštanju.
Jedan od najmračnijih aspekata ove problematike je praksa poznata kao V-kodiranje. Riječ je o sustavnoj zloupotrebi ovlasti zaposlenika u zatvorima koji namjerno smještaju trans žene u ćelije s agresivnim zatvorenicima muškog spola. Ovakvim postupkom stvara se atmosfera u kojoj je seksualno i fizičko zlostavljanje gotovo neizbježno. Ovakva praksa nije rezultat slučajnosti ili nedostatka prostora, već se često opisuje kao oblik namjernog kažnjavanja i sustavnog zlostavljanja trans osoba unutar muških ustanova.
Sadržaj...
Statistički dokazi o razmjerama nasilja
Kada se analiziraju podaci, posebno oni iz Sjedinjenih Država, razmjere problema postaju kristalno jasne. Do 2025. godine, više od 2.000 trans žena bilo je smješteno u federalne zatvore, što je stvorilo potrebu za detaljnim istraživanjima o njihovom statusu. Analize provedene u Kaliforniji otkrivaju drastične razlike u stopama nasilja između opće populacije zatvorenika i trans osoba.
Dok je ukupni postotak seksualnog nasilja među svim anketiranim zatvorenicima iznosio svega 4 %, među trans osobama taj je broj dosezao nevjerojatnih 59 %. Još alarmantniji su podaci o silovanjima: dok je u općoj populaciji zatvorenika stopa silovanja iznosila između 2 % i 3 %, među trans osobama taj postotak je oscilirao između 41 % i 50 %. Ovi brojevi jasno ukazuju na to da trans žene nisu samo ranjivija skupina, već su zapravo primarne mete nasilja u okruženju u kojem država ima zakonsku obvezu jamčiti njihovu sigurnost.
Obrasci zlostavljanja i institucionalna zapuštenost
Za mnoge trans žene, seksualno nasilje u zatvoru prestaje biti iznimka i postaje, prema njihovim vlastitim riječima, “činjenica zatvorskog života”. To znači da je nasilje toliko uobičajeno i predvidljivo da ga žrtve više ne doživljavaju kao šokantan događaj, već kao neizbježan dio svakodnevice. Značajno je da se nasilje najčešće ne događa samo u zatvorenom prostoru ćelija, već i u zajedničkim prostorima, što ukazuje na kritičan nedostatak nadzora ili, što je još gore, namjerno ignoriranje od strane stražara.
Osim fizičkog i seksualnog napada, trans žene se suočavaju s ozbiljnim kršenjem prava na zdravstvo. Sustavna zapuštenost u pružanju medicinske pomoći postaje alat dodatnog zlostavljanja, što se očituje kroz sljedeće oblike:
- Odbijanje liječničkih pregleda: Zahtjevi za pregledima nakon seksualnog napada često su odbijeni ili potpuno ignorirani.
- Ograničen pristup terapijama: Otežano ili potpuno onemogućeno pristup hormonskoj terapiji i drugim nužnim medicinskim tretmanima.
- Psihološka izolacija: Nedostatak stručne psihološke pomoći za žrtve trauma unutar zatvorskog sustava.
Pravni izazovi i potreba za reformama
Problem smještaja trans osoba u zatvorima nije samo pitanje logistike, već pitanje osnovnih ljudskih prava. Trenutni sustavi često se oslanjaju na zastarjele zakone ili administrativne odluke koje ne uzimaju u obzir sigurnost pojedinca, već isključivo biološki spol pri rođenju. To stvara pravni vakuum u kojem su trans žene izložene opasnosti, dok su istovremeno često izolirane u strogi nadzor pod izgovorom “njihove vlastite zaštite”, što u praksi znači dodatno ograničavanje njihovih prava i sloboda.
