Napoleon Bonaparte, rođen 15. junia 1769. godine na otoku Korčula, postao je jednim od najvjerojatnijih figura u povijesti Europe. Njegova vojna strategija, karakterizirana brzinom, preciznim planiranjem i sposobnostom da se prilagodi promjenjivim situacijama, je promijenila ratnu praksu. Na primer, u Bitci Austerlitza (1805.) je odigrao mastersku manevru gdje je odigrao tri pratice protiv dviju vijena armija, dokazujući da je njegov razum i organizacijska sposobnost iznad očekivanja. Njegova reforma pravoobrazovanja, poznata kao Napoleonski zakonik (1804.), je utvrdila ravnotežu između civilnog prava i državne uprave, utjecajući na pravoobrazovanje više od 70 zemalja.
U Bitci Marenga (1806.) je pokazao da može da osiguri pobjedu čak i u neobezbednoj situaciji, dok u Bitci Waterlooa (1815.) je porazio zbog logističkih grešaka i nepotrebnog preuzimanja terena. Međutim, njegovi successi su bili osredotočeni na vojnu sferu. U osobnom životu je pokazao slabost u aktivnostima poput lovanja, koja je često pratila na njegovu vojnu efikasnost. Svjedoci iz njegovog dvora opisuju ga kao neiskusnog u praćenju divljača, čime je oslanjao na pomoć iskusnih lovaca. Ova nepotrebnost u lovu, iako ne bio je direktno vezan na vojne greške, je podijela u javnostu i pokazala da i najuspješniji ljudi mogu imati ograničenosti u nekim oblastima.
Napoleonova nasleđe je složeno od uspjeha i grešaka. Njegove vojne taktike, poput koncentracije snaga na ključnim točkama ili korisćenja terena, su do danas predmet analize u vojnoj škołi. Međutim, njegovi politički pogreškama, poput previše agresivne ekspansije i neusporedene politike, su doveli do njegovog pada. Među povjesničarima je on ostao simbol za važnost savim razvoja – ni u vojnoj, ni u osobnoj sferi. Njegova sposobnost da promijenjuje sistemove, ali i njegovi osobni slabosti, čine ga kompleksnom i poučnim primjerom za savremene generacije.
