U najtežim godinama Drugog svjetskog rata medicinski timovi su se suočavali s iznimnim nedostatkom krvi i plazme. Na frontama gdje je svaka sekunda mogla odlučiti o životu ili smrti, tražili su improvizirane načine da održe cirkulaciju i spriječe šok uzrokovan gubitkom volumena. Jedna od najzanimljivijih, a istovremeno najneobičnijih, metoda bila je upotreba svježe kokosove vode kao intravene tekućine. Ovaj članak prikazuje kako je taj eksperiment nastao, koje su znanstvene osnove njegovog korištenja i koje pouke iz njega proizlaze za današnju medicinu.
Sadržaj...
Zašto je plazma bila nedostupna i kako su se tražile zamjene
Kada su se 1939. i 1940. godine sukobile velike sile, logistički kanali za transport krvi i plazme bili su preopterećeni. Krvne banke u Europi i Aziji često su bile prazne, a brodovi koji su nosili zalihe izloženi su bili čestim napadima. Na frontnim linijama, gdje je gubitak krvi čest, liječnici su se našli pred neizbježnim problemom – kako održati krvni tlak i spriječiti šok kod ranjenih kad nema dovoljno plazme za infuziju.
U takvim uvjetima tražili su tekućine koje bi mogle zamijeniti volumenski učinak plazme, a ne nužno sve njene biokemijske funkcije. Kokosova voda, koja se prirodno nalazi u tropskim krajevima, privukla je pažnju zbog svoje izotonične strukture i sličnog sastava elektrolita. Prvi pokušaji upotrebe ove tekućine započeli su na pacifičkim otocima, gdje su tradicionalno koristili kokosove palme za opskrbu vodom.
Biokemijski sastav kokosove vode i njezina prikladnost za intravenu primjenu
Kokosova voda sadrži oko 0,6 % jednostavnih šećera, 0,2 % bjelančevina te značajne količine kalija, natrija, magnezija i kalcija. Te koncentracije su vrlo bliske onima u ljudskoj plazmi, što znači da tekućina ne mijenja osmotni tlak krvi i ne izaziva nagle promjene u stanju stanica. Uz to, prirodni antioksidansi – vitamin C i fenolni spojevi – doprinose stabilnosti tekućine i smanjuju rizik od oksidativnog oštećenja.
I
