Devedesete godine dvadesetog stoljeća ostale su upisane u povijest kao jedno od najplodnijih i najraznolikijih desetljeća u glazbenom smislu. Nakon glamura i sintetizatora osamdesetih, publiku je zadesila sirova iskrenost, buntovnički duh i tehnička inovacija koje su obilježile zvuk tog razdoblja. Bilo da se radilo o gitarskom ritmu koji je podrhtavao od emocija ili elektronskim ritmovima koji su pokretali noćne klubove, devedesete su bile vrijeme kad je glazba postala nešto više od zabave — postala je izraz generacije. Ovo je bilo doba kad su se subkulture prelile u mainstream, kad su lokalni glazbeni pokreti postali globalni fenomeni, a kad je tehnologija omogućila nov način slušanja i dijeljenja glazbe.
Grunge i bujica alternativnog rocka
Godina 1991. označila je prekretnicu u popularnoj glazbi. Objavom albuma Nevermind, sastav Nirvana iz Seattlea prebacio je grunge iz podzemnih klubova na vrhove glazbenih ljestvica. Zvuk koji je do tada bio poznat samo u malim krugovima — grub, neobraden, ispunjen tjeskobom i buntom — postao je glas mladih diljem svijeta. Kurt Cobain, s njegovom iskrenom vokalnom izvedbom i introspektivnim tekstovima, postao je ikona generacije koja je odbacivala površnost i tražila autentičnost.
Nirvana nije bio sam. U njihovim stopama krenuli su sastavi poput Pearl Jam, čiji je album Ten donio epizan zvuk i duboke tekstove, Soundgarden s njihovom teškom, psihodeličnom energijom, te Alice in Chains, koji su spojili metal s melankolijom grungea. Ovi sastavi nisu samo dominirali radijskim postajama, već su utjecali i na modu, govor tijela i društveno ponašanje tinejdžera.
Izvan grunge scene, alternativni rock nastavio se širiti. Sastavi poput R.E.M.-a, koji su već bili poznati u osamdesetima, prilagodili su se novom vremenu, donoseći intelektualne tekstove i eksperimente s zvukom. Red Hot Chili Peppers, s miješavinom fanka, roka i rapa, postali
