1981. godine, dok su se po SAD-u širili brzi hardcore ritmovi i još brži mohikani, dvojica studenata s Trinityja u San Antoniju odlučila su da će publiku šokirati ne samo glazbom već i nazivom svog benda. Gibby Haynes i Paul Leary nisu željeli biti još jedna ekipa koja pjeva o djevojkama i automobilima. Željeli su da se ljudi već na ulaznici osjećaju nelagodno. Tako je rođena serija naziva koji su klubove, radijske urednike i roditelje pretvarali u trenutne protivnike.
Sadržaj...
Prvi kandidat: „Neprenosivo pravo jesti Freda Astairea“
Prvi prijedlog glasio je „The Inalienable Right to Eat Fred Astaire’s Asshole“. Naziv je bio toliko dugačak da se nije mogao stisnuti na plakate veličine A3, a još manje na ulaznice. Organizatori kluba The Twilight, koji im je prvi pružio plaćeni nastup, otvoreno su rekli: „Ili skratite to, ili ne ulazite na pozornicu.“
Svjesni da im dugačak i eksplicitan naziv zatvara vrata, članovi su kratko razmatrali i „Ashtray Babyheads“ („Pepeljare s dječjim glavama“). I taj je bio previše mračan za lokalne medije; radijski voditelji nisu htjeli izgovoriti riječ „pepeljara“ u istom dahu s „dječjim glavama“, pa bend nije mogao dobiti niti minut zračnog vremena.
Od provokacije do kompromisa: rođenje Butthole Surfers
Kad su shvatili da bez promjene imena neće ni doći do druge probe, članovi su na brzinu popisali kraće, ali jednako bizarnije opcije. Na popisu su se našli:
- „The Vodka Family Winstons“
- „The Right to Eat Fred Astaire“ (već skraćena verzija)
- „Butthole Surfers“ – izmišljen na satu čekanja pred klubom.
Posljednji je bio dovoljno kratak da stane na plakat, dovoljno nezaboravan da se razbije vrsta i dovoljno neukusan da roditelji podignu obrve. Naziv su prihvatili s osmjehom: „Ako već moramo popustiti, neka bar zvuči kao da se rugamo cijelom svijetu.“
Život s novim imenom: plakati, zabrane i slave
Nakon što su postali Butthole Surfers, klubovi su ih konačno počeli ugovarati. Iako su neki gradovi tražili da se ime na afišima zamaskira kao „Bhole Surfers“, to im je ipak omogućilo da krenu na prvu turneju. Već 1983. izdali su EP „Butthole Surfers“, a kasnije i kultne ploče poput „Locust Abortion Technician“ i „Hairway to Steven“. Svaka je nosila onaj isti duh: želju da se granice ukusa pomaknu bar za jednu crticu dalje.
Gibby Haynes je godinama kasnije u intervjuu za magazin Rolling Stone rekao: „Nismo željeli biti slavljeni zbog imena, ali smo shvatili da nas upravo ono odvaja od ostalih. Ljudi su dolazili na koncerte samo da vide što će naslutiti s pozornice.“
Je li ime ikad postalo prepreka?
I pored uspjeha, naziv im je zatvarao vrata velikim festivalima i televizijskim emisijama. MTV ih je 1990-ih često označavao kao „The Surfers“, a neki su trgovci odbijali prodavati albume bez dodatnog omota s upozorenjem. No, upravo ta zabranjenost pretvorila se u najbolju reklamu: bend je postao sinonim za sve što je bilo previše glas
