Hrvatska, kao članica Europske unije, suočava se s sve izraženijim izazovima klimatskih promjena i obvezom smanjenja emisija stakleničkih plinova. Emisije ugljičnog dioksida (CO₂) predstavljaju najvažniji pokazatelj utjecaja na globalno zatopljenje, pa je praćenje njihovog opsega i strukture ključno za oblikovanje održive energetske politike.
Prema podacima Europske agencije za okoliš i Državnog zavoda za statistiku, Hrvatska godišnje emitira oko 20 milijuna tona CO₂‑ekvivalenata, od čega CO₂ čini više od 80 % ukupnog udjela. Po stanovniku to iznosi otprilike 4,5 tona, što je ispod europskog prosjeka od 6‑7 tona. Unatoč relativnoj povoljnoj poziciji, trendovi pokazuju oscilacije i potrebu za kontinuiranim smanjenjem apsolutnih iznosa emisija.
Najveći doprinos emisijama dolazi iz energetskog sektora i prometa, koji zajedno čine više od 80 % ukupnih otisaka ugljika. U proizvodnji električne energije i toplinske energije dominiraju postrojenja na ugljena i lož ulje, dok cestovni promet, osobito osobna vozila s motorima na fosilna goriva, dodatno povećava opterećenje atmosfere. Manji, ali značajni, izvori uključuju industrijsku proizvodnju, poljoprivredu i otpad.
Kako bi se postigla ambiciozna ciljana razina, poduzimaju se brojni mjerni koraci. Nacionalni plan za energetsku i klimatsku promjenu predviđa povećanje udjela obnovljivih izvora na 40 % do 2030. godine, širenje elektrifikacije prometa, poticaje za energetski učinkovite zgrade i programi pošumljavanja koji povećavaju prirodnu apsorpciju CO₂. Uz to, EU‑ske smjernice o dekarbonizaciji potiču ulaganja u tehnologije za skladištenje energije i inovacije u industriji.
U budućnosti, ključni su ambiciozni ciljevi smanjenja emisija za 55 % do 2030. godine u odnosu na razinu iz 1990. i postizanje ugljične neutralnosti do sredine stoljeća. Ostvarenje tih ciljeva zahtijeva koordinirane napore vlade, poduzeća i građana, uz kontinuirano praćenje podataka i prilagodbu politika prema najnovijim znanstvenim spoznajama.
