U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, a osobito tijekom 1950-ih, Sjedinjene Države su počele intenzivnije djelovati na Bliskom istoku. Cilj je bio spriječiti širenje socijalističkih ideja koje su se sve više prožimale arapskim nacionalizmom. Jedan od ključnih trenutaka ove politike bio je 1957. godine, kada je predsjednik Dwight D. Eisenhower na sastanku s Frankom Wisnerom, tadašnjim pomoćnikom direktora CIA-e, odobrio strategiju koja je imala dugoročne posljedice na politički i vjerski pejzaž regije. Ova odluka bila je usmjerena na oslabljivanje arapskog nacionalizma i jačanje saveznika među konzervativnim monarhijama, posebice Saudijskom Arabijom.
Sadržaj...
Geopolitička pozadina Eisenhowerove odluke
Poslije Drugog svjetskog rata, mnoge arapske zemlje počele su se oslobađati kolonijalnih vlasti i tražiti vlastitu političku putanju. U tom procesu, arapski nacionalizam je postao dominantan, a njegovi glasovi često su bili povezani s idejama društvene pravde, državnog vlasništva i otpora zapadnim utjecajima. Najistaknutiji vođa tog pokreta bio je egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser, čiji je utjecaj brzo rastao među narodima arapskog svijeta. Naserov Egipat postao je simbol antikolonijalne borbe, ali i izvor zabrinutosti za Sjedinjene Države i druge zapadne sile, jer je njegova politika ugrožavala njihove interese, osobito u pogledu kontrole nad naftom i tranzitnim rutama poput Sueskog kanala.
Američka administracija shvatila je da klasični načini pritiska — vojna prisutnost ili ekonomska pomoć — nisu dovoljni za zaustavljanje širenja Naserovog utjecaja. Umjesto toga, Washington je počeo razvijati suptilniju strategiju koja bi iskoristila postojeće društvene i vjerske podjele u regiji. Umjereno i laično orijentirane režime zamijeniti trebali su konzervativni saveznici koji bi bili otporni na socijalističke ideje. Na prvom mjestu stajala je Saudijska Arabija, kraljevstvo koje je već tada imalo snažnu vjersku legitimnost kao dom dviju najsvetijih mjesta islama — Mekke i Medine.
Strategija „svetog rata“ kao alat hladnog rata
Ključni trenutak ove politike bio je sastanak između predsjednika Eisenhowera i Franka Wisnera, vršnog CIA-ovca za operacije. Prema arhivskim dokumentima koji su kasnije deklasificirani, Eisenhower je odobrio pristup koji je eksplicitno uključivao „učiniti sve moguće da se istakne aspekt svetog rata“. Ova izjava nije bila samo retorička figura — predstavljala je jasnu uputu za akciju koja je trebala iskoristiti religiju kao političko oruđe.
Američka vlada nije izravno pokretala religijske pokrete, već je aktivno poticala i financirala Saudijsku Arabiju da širi svoje vjerske ideologije, osobito salafizam, kroz medrese, džamije, knjige i misiju u muslimanskom svijetu. Ovaj pristup imao je dvostruku korist: s jedne strane, osnažio je saudijsku kraljevsku obitelj, a s druge, stvorio je ideološku prepreku laičkom i socijalističkom utjecaju. Umjesto da se govori o marksizmu ili državnom vlasništvu, u javnosti su sve više dominirali vjerski argumenti, što je oslabilo pozicije arapskih nacionalista.
Podrška SAD-a nije bila samo ideološka — bila je i vojna i ekonomska. Kroz niz sporazuma, Sjedinjene Države osigurale su Saudijskoj Arabiji opremu za modernizaciju vojske, tehničku pomoć i sigurnosnu suradnju. U zamjenu, Saudijska Arabija garantirala je stabilnu opskrbu nafte i političku podršku Zapadu u međunarodnim forama.
Dugoročni posljedici politike
Strategija koju je pokrenuo Eisenhower imala je trajne posljedice. U kratkom roku, arapski nacionalizam zaista je oslabio, a utjecaj Nasera se smanjio, osobito nakon egipatskog poraza u šestodnevnom ratu 1967. godine. Međutim, dugoročno, širenje salafijskih ideja koje su poticane kao alat protiv socijalizma kasnije je dovelo do pojave ekstremističkih pokreta koji su bili nasilni i protivni samom Zapadu.
Neki analitičari smatraju da je upravo ta politika otvorila vrata za kasniji razvoj organizacija poput Al Qaede, čiji su korijeni djelomično povezani s idejama koje su decenijama širom muslimanskog svijeta promovirane uz potporu saudijskih i zapadnih krugova. Također, rast vjerskog konzervativizma u zemljama kao što su Pakistan, Afganistan i Indonezija djelomično je rezultat iste strategije koja je započela na Bliskom istoku.
Ipak, u trenutku donošenja odluke, američki političari nisu mogli predvidjeti te posljedice. Njihov cilj bio je jasan i ograničen: osigurati saveznike u hladnom ratu i zaštititi strateške interese. Nažalost, dugoročno, ta ista politika stvorila je nove izazove koji su trajali desetljećima.
Strategija iz 1957. godine danas se često spominje kao primjer kako kratkoročni geopolitički izbori mogu imati nepredvidive dugoročne posljedice. Umjesto da se borba vodi isključivo idejama i politikom, u nju je uključena i religija — s posljedicama koje se osjećaju i dan danas.
Često postavljana pitanja
- Je li SAD izravno podržavao terorizam kroz ovu politiku? Ne izravno. Cilj nije bio poticati nasilje, već širiti konzervativni islam kao ideološku protutežu socijalizmu. Međutim, neki od pokreta koji su tada potaknuti kasnije su prešli u ekstremizam.
- Zašto je Saudijska Arabija bila ključni saveznik? Zbog svoje političke stabilnosti, vjerske legitimnosti i uloge u svjetskoj naftnoj tržišnoj mreži.
- Je li ova politika bila uspješna? U kratkom roku — da, jer je oslabila arapski nacionalizam. U dugom roku — sporno, jer je doprinijela rastu vjerskog ekstremizma.
Politika koju je pokrenuo Eisenhower ostala je ključni dio američke strategije na Bliskom istoku i nakon njegovog mandata. Ona pokazuje kako su geopolitičke igre često isprepletene s vjerom, kulturom i dugoročnim društvenim promjenama — a posljedice takvih odluka mogu trajati generacijama.
