Letnje vrijeme, poznato i kao pomicanje satova, u Sjedinjenim Američkim Državama najčešće se primjenjuje dva puta godišnje – proljetno i jesenje. Međutim, povijest ove prakse otkriva dva pokušaja da se letnje vrijeme primijeni tijekom cijele godine. Oba pokušaja, prvi tijekom Drugog svjetskog rata, a drugi u 1970‑im, završila su povratkom na tradicionalni sustav zbog široke javne neodobravanja. U ovom članku razmatramo okolnosti, razloge i posljedice tih pokušaja.
Prvi pokušaj tijekom Drugog svjetskog rata
U travnju 1942. godine, pod pritiskom potrebe za štednjom energije, savezna vlada odlučila je uvesti trajno letnje vrijeme. Ideja je bila da se produži dnevno svjetlo i time smanji potreba za umjetnim osvjetljenjem u večernjim satima. Ovaj potez bio je dio šireg programa „Sustav za uštedu energije“, koji je uključivao i ograničavanje rasvjete, racionalizaciju potrošnje goriva te poticanje korištenja javnog prijevoza.
U praksi se pokazalo da cijeljegodišnje letnje vrijeme stvara nesklad između radnog vremena i prirodnog svjetla, osobito u ruralnim područjima. Poljoprivrednici i radnici na otvorenom, čiji su rasporedi usklađeni s izlaskom i zalaskom sunca, morali su raditi u tamnim jutarnjim satima, što je otežalo poljoprivredne radove i povećalo rizik od nesreća. Dodatni problem nastao je zbog nedostatka jedinstvene primjene satova u različitim državama. Dok su neke savezne države usvojile cijeljegodišnje letnje vrijeme, druge su ostale pri tradicionalnom dvogodišnjem sustavu, što je dovelo do konfuzije u komunikaciji, transportu i poštanskim uslugama. Poslovni subjekti morali su stalno prilagođavati rasporede, a građani su se žalili na gubitak jasnoće u svakodnevnom životu.
Nakon završetka rata 1945. godine, kada su se energetske potrebe smanjile, trajno letnje vrijeme brzo je ukinuto i vraćeno je na tradicionalni dvogodišnji sustav.
