Crveno more, s njegovim strateškim položajem između Afrike i Arapskog poluotoka, dugo je bilo ključna rute za jednu od najmračnijih praksi u ljudskoj povijesti – trgovanje ljudima. Iako su se formalne zabrane ropstva pojavile već u 19. stoljeću, praksa je u nekim dijelovima Bliskog istoka, posebno u Saudijskoj Arabiji, nastavljala i desetljećima nakon toga. Dokaze o tome pružaju izvještaji britanskih službenika iz 1950-ih, koji su opisivali tržišta gdje su ljudi bili prodavani kao roba, a cijene su se mjerile u zlatnim monedama.
Posljednji valovi ropstva na Bliskom istoku
Nakon Drugog svjetskog rata, kada je svijet sve više osvijestio ljudska prava, Britanski agent u Džedi, jednoj od glavnih luka Crvenog mora, zabilježio je šokantne podatke. Prema njegovim izvještajima, tržišta u saudijskim lukama bila su živa, a traženje ljudi bilo je iznimno specifično. Mlade žene, posebno one trudne, bile su najtraženije – jedna takva osoba mogla je koštati pet stotina zlatnih sovereigna, što je odgovaralo 20.000 riala, ogromnoj sumi za to vrijeme.
Ova tržišna dinamika otkriva koliko je sustav bio dobro organiziran. Ropstvo nije bilo samo ostatak prošlosti, već aktivna ekonomska praksa koju su podržavali lokalni trgovci, plemići i čak državne institucije. Crveno more, zbog svoje geografske blizine, postalo je ključna ruta za krijumčarenje ljudi iz Eritreje, Etiopije i Sudana, zemalja iz kojih su robovi dolazili najčešće.
