Babilonski kalendar, jedan od najstarijih sustava za mjerenje vremena, bio je ključan za organizaciju života drevnih kultura Bliskog istoka. Njegova glavna zadaća bila je usklađivanje dva osnovna prirodna ciklusa: mjesečeva i sunčeva. Ovaj sustav nije bio samo način praćenja vremena, već i važan alat za poljoprivredu, trgovinu, religiju i upravu. Iako su se njegova pravila mijenjala kroz stoljeća, temeljni principi ostali su prisutni i utjecali na kasnije kalendare u regiji.
Sadržaj...
Što je babilonski kalendar?
Babilonski kalendar bio je lunisolarni sustav, što znači da je spojio brojanje mjeseci temeljeno na Mjesecu s prilagodbama koje su osiguravale usklađenost s godišnjim dobom. Mjesečev ciklus traje 29 ili 30 dana, pa 12 mjeseci u kalendaru generiralo je godinu od približno 354 dana. To je za gotovo mjesec dana manje od stvarnog solarnog doba, stoga je bilo potrebno dodatno prilagođavanje kako bi se sezonske promjene zadržale na očekivanim datumima poljoprivrednih i religijskih događaja. U praksi su drevni Babilonci koristili pravilnost mjeseca, ali i mehanizam koji je uvodio dodatni mjesec kada bi vrijeme išlo ispred promjena godišnjih doba.
Kako se mjerilo vrijeme?
Svećenici-pisari, poznati kao ṭupšarru, pažljivo su promatrali noćno nebo i bilježili svaki pojavni oblik Mjeseca. Kada bi uočili tanki srp novog mjeseca, započinjali bi novi mjesec, a svaka je noć poslije toga bila brojčano označena. Kako bi spriječili zabunu, uvele su se i pomoćne oznake: mjesec koji traje 30 dana nazivali su šūtu, a onaj od 29 dana ḫarāṭu. Na taj način građani su unaprijed znali hoće li sljedeći mjesec biti kraći ili duži, što je olakšavalo planiranje trgovačkih putovanja i svečanosti.
