Mirko Filipović, poznat svijetu kao “Cro Cop”, nije bio obični borac. Bio je simbol snage, preciznosti i hladnokrvnosti, ali i priča koja nadilazi ringove, titule i statistiku. Njegova životna putanja, od ruralnog istoka Hrvatske do vrhunca borilačkog sporta i pada pod vlastitim ozljedama, pokazuje sve ono što čini pravog borca – tijelo, um… i srce koje ne odustaje.
Sadržaj...
Od seoskog dječaka do prvaka
Rođen 1974. u malom selu Privlaka kod Vinkovaca, Mirko je od djetinjstva pokazivao nevjerojatnu energiju i talent za sport, osobito u atletici. No, taekwondo i karate ubrzo su zamijenili sprint, a prvi doticaj s borilačkim vještinama stigao je inspiriran filmovima s Jean-Claude Van Dammom. U garaži, s improviziranom opremom punom pijeska i betona, “vježbao” je udarce do kasno u noć.
Sve to bilo je tek uvod u formalnu borilačku karijeru, koja je krenula s treninzima taekwondoa već sa sedam godina.
Rani gubici, vojna služba i novi put
Proživljavajući ratno djetinjstvo i gubitak oca, Mirko je 1994. pristupio hrvatskoj vojsci, a nedugo potom, zahvaljujući nepoznatom “anjelu čuvaru”, upisao Policijsku akademiju u Zagrebu. U tom periodu gaji san o K-1 ringu i svjetskoj slavi. Upornost i pomoć tadašnjeg menadžera omogućili su mu da napusti posao redara i potpuno se posveti treninzima.
Elite specijalac i uspon prema zvijezdama
Mirko je služio kao pripadnik specijalne policije, poznate antiterorističke jedinice Lučko, čime je zaradio nadimak “Cro Cop” (skraćeno od Croatian Cop). Balansiranje policijskog posla i borilačke karijere teško je opisati – danju akcije, navečer treninzi i natjecanja.
Eksplozija u K-1 i nevjerojatni udarci
Profesionalni debi u K-1 kickboxingu imao je 1996., gdje je odmah impresionirao pobjedom protiv Jeromea Le Bannera. Bio je prepoznatljiv po razornoj ljevici iz okreta – “lijeva noga groblje”, kako je sam znao reći. Njegov borilački stil bio je fuzija karate i taekwondo tehnika, s iznimnom brzinom i preciznošću.
U K-1 su ga čekale borbe s legendama kao što su Ernesto Hoost i Remy Bonjasky, a do početka 2000-ih Cro Cop je postao sinonim za atraktivan i brutalan kickboxing.
Prijelaz u MMA i dominacija u PRIDE FC
Nezadovoljan financijskim uvjetima, 2001. prelazi u MMA, točnije u legendarnu japansku organizaciju PRIDE FC. Iako bez ozbiljnog grappling iskustva, Mirko je dobio niz mečeva s posebnim pravilima da istakne svoj striking. Gledatelji su ga zavoljeli – hladnokrvni vojnik, uvijek ozbiljan, često prikazan u militarističkim promotivnim videima.
Brzo je nakupio impresivne pobjede, uključujući ikonske nokaut spektakle protiv vrsnih udarača i grapplera poput Kazushija Sakurabe, Boba Sappa i Igora Vovchanchyna. Kroz nekoliko godina PRIDE je postao njegova arena, a nacije su ga gledale kao najopasnijeg teškaša planete.
Najveći trenuci ogleda
Pobjede ljevicom su se nizale: Heath Herring rušen razornim udarcem u tijelo, Vovchanchyn nakautiran “kickom u glavu” usred ringa, a luksuzni trenutak karijere i emocije stigli su 2006. Kad je na svoj rođendan osvojio PRIDE-ov Grand Prix, devastirao Wanderleija Silvu i Josh Barnetta i napokon, pred cijelim Japanom, pustio suze radosnice.
Kratki politički angažman
Nevjerojatno, dok je držao svoj vrhunac u ringu, Mirko je 2003. izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Radnim danom glasovao je na Markovu trgu, a vikendom brutalizirao protivnike u Japanu.
Dolazak u UFC i neugodni pad
- Mirko prelazi u UFC, gdje su očekivanja bila golema. Debi pobjeda protiv Eddieja Sancheza samo je pojačala uzbuđenje. No onda šok: Gabriel Gonzaga nokautira Cro Copa njegovim vlastitim oružjem – high-kickom u glavu. Usput, Mirko doživljava ozbiljnu ozljedu koljena. Poraz izgleda kao hladan tuš, a sljedeća borba protiv Cheicka Konga završava izgubljenom odlukom nakon mnogih ilegalnih udaraca u prepone.
Vremena slave bila su iza njega, a UFC navijači nikad nisu vidjeli pravog Cro Copa iz dana PRIDE-a.
Povratak u Japan i kasni borbeni trzaji
Nezadovoljan u UFC-u, Cro Cop se vraća u Japan (Dream) i u K-1 ring. Mnogo je patnje od ozljeda, kontuzija, ali i dalje donosi pobjede. 2013. u 39. godini osvaja sjajni K-1 Grand Prix, pobjeđuje tri borca iste večeri i upisuje jedno od najslađih borilačkih poglavlja.
Posljednji UFC okršaji i doping drama
U 40. godini Mirko još jednom pokušava u UFC-u. Senzacionalno se osvećuje Gonzagi (TKO laktovima iz gornje pozicije), ali sve staje kad priznaje korištenje HGH-a za oporavak ramena. USADA ga suspendira na dvije godine na temelju njegove javne izjave i UFC prekida ugovor.
Završni hod do mirovine
Ne posustaje – oporavlja rame i nastupa na Rizin Grand Prix turniru u Japanu te ga osvaja, postavši drugi čovjek ikad kojem je to uspjelo u kickboxingu i MMA-u istovremeno. Još jedan krug slave stiže u Bellatoru pobjedom protiv Roya Nelsona.
No, 2019. nakon blažeg moždanog udara i strogih preporuka liječnika, objavljuje definitivnu mirovinu. Prihvatio je kraj bez gorčine: “Ovo je život. Borilište je uvijek okrutno.”
Najvažniji trenuci karijere – Pregled
| Godina | Organizacija | Najveći trenutak | Bilanca |
|---|---|---|---|
| 1996 | K-1 | Debi pobjeda protiv Jeromea Le Bannera | 21-7 (K-1) |
| 2001 | PRIDE FC | Debi nokaut protiv Fujite (39 sekundi) | Najviše KO-ova |
| 2006 | PRIDE FC | Osvojeno Grand Prix, nokaut protiv Silve | Grand Prix prvak |
| 2007 | UFC | Debi pobjeda, ali brz šok protiv Gonzage | 5-6 (UFC) |
| 2013 | K-1 | Osvojio Grand Prix s 39 godina | Povijesni GP |
| 2016 | Rizin | Osvaja Openweight Grand Prix | 10 pobjeda u nizu |
Cro Cop izvan ringa: tko je čovjek iza borca?
Nakon karijere, Mirko je ostao u Zagrebu, posvetio se obitelji i rekreativnom treningu. Svoju garažu pretvorio je u privatni gym i, prema poznanicima, nikad nije izgubio disciplinu. Rado savjetuje mlađe borce, ali ne privlači pažnju ili javnost kao nekad.
Iako više nije na sceni, i dalje se spominje kao inspiracija novoj generaciji hrvatskih boraca, dokaz da i netko iz male zemlje s istoka Europe može osvojiti svijet – hladnom glavom, lavljim srcem i nogom koja ruši granice.
Što je ostalo iza Mirka Cro Copa?
Ostavština Mirka Filipovića neće izblijedjeti. Kako god završila njegova karijera – s velikim trenucima, padovima ili kontroverzama – svaki novi hrvatski borac koji stane u ring s visoko dignutom ljevicom nosi dio njegova naslijeđa.
Cro Cop nije samo borac iz prošlosti. On je standard po kojem se mjeri hrabrost, upornost i čista ljubav prema borbi, čak i kada boli.
Njegova priča o borbi, slavi, padovima i povratcima pokazuje zašto je pravi borac ponekad najopasniji upravo kad izgleda najranjivije.
Leave a Comment