Disney, poznat po svojim ručno oslikanim likovima i čarobnim pričama, doživio je značajnu transformaciju u posljednjim desetljećima 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća. Prijelaz s tradicionalne dvodimenzionalne (2D) animacije na računalno generiranu trodimenzionalnu (3D) tehniku bio je ključan trenutak u povijesti studija. Ono što je možda iznenađujuće jest koliko je taj prijelaz bio brz – razmak između prvog Disneyevog filma u potpunosti izrađenog u 3D tehnici, Chicken Little (2005), i posljednjeg dugometražnog kinoostvarenja u klasičnoj 2D tehnici, Winnie the Pooh (2011), iznosi svega šest godina. Ovo kratko razdoblje označilo je kraj jedne ere i početak nove za legendarni animacijski studio.
U početku 2000‑ih, kada su se računalne tehnologije brzo razvijale, Disney je odlučio investirati u nove alate i stručnjake koji bi mogli premostiti jaz između tradicionalne i digitalne animacije. Ulaganje u softver za modeliranje, teksturiranje i renderiranje omogućilo je stvaranje složenijih scena i realističnijih pokreta, što je značajno povećalo vizualnu privlačnost filmova.
Prvi koraci u 3D animaciji bili su izazovni, jer je potrebno prilagoditi radni proces i obučiti timove za rad s novim tehnologijama. Međutim, ubrzo su se pojavili rezultati: filmovi poput Chicken Little i Hercules (2004) pokazali su da 3D može biti izuzetno privlačan i komercijalno uspješan.
U međuvremenu, studio je nastavio eksperimentirati s različitim stilovima, kombinirajući tradicionalne crtane likove s modernim 3D okruženjima. Ova hibridna metoda omogućila je očuvanje autentičnog Disney‑skog šarma, a istovremeno pružila gledateljima inovativne vizualne doživljaje.
Na kraju šestogodišnjeg razdoblja, kada je izašao Winnie the Pooh, studio je pokazao da je moguće uspješno kombinirati oba pristupa. Ovaj film je bio posljednji klasik u 2D formatu, ali je i otvarao vrata za nove generacije animiranih filmova koji će nastaviti koristiti 3D tehnologiju, ali s poštovanjem prema tradicionalnim vrijednostima.
