Svijet kolekcioniranja rijetkih knjiga često se doživljava kao utočište kulture, intelektualne znatižnje i dubokog poštovanja prema pisanoj riječima. Za većinu bibliofila, posjedovanje prvog izdanja nekog klasika predstavlja vrhunac životnog uspjeha i očuvanje kulturnog naslijeđa. Međutim, povijest nam pokazuje da strast prema posjedovanju može lako prijeći tanku granicu između plemenitog hobija i običnog kriminala. Jedan od najzastupljenijih i najnevjerojatnijih primjera takve opsesije je slučaj Thomasa J. Wisea, čovjeka koji je u svijetu književnosti uživao ugled vrhunskog autoriteta, a zapravo se pokazao kao jedan od najvještijih prevaranta u povijesti bibliografije.
Sadržaj...
Kolekcionar s dvostrukim licem
Thomas J. Wise nije bio običan ljubitelj knjiga; bio je istaknuti bibliograf i stručnjak čije je znanje o rijetkim izdanjima smatrano besprijekornim. Njegov društveni status i stručni ugled bili su mu ključni alati. U doba kada su se povjerenje i preporuka smatrali dovoljnim dokazom integriteta, Wise je uživao neograničenim pristupom nekim od najvrednijih zbirki na svijetu. Posebno je značajan bio njegov pristup Britanskom muzeju, gdje je mogao istraživati djela koja su bila nedostupna široj javnosti.
Iza maske uglednog učenjaka i filantropa krio se čovjek opsjednut perfekcijom, ali na pogrešan način. Wiseov problem bio je u tome što su mnogi primjerci u njegovoj privatnoj zbirci bili nepotpuni. Umjesto da potraži legalne načine za dopunu svojih knjiga ili prihvati njihove nedostatke, on je odlučio iskoristiti svoj privilegirani položaj. Njegov plan bio je jednostavan, ali zastrašujuć po svojoj drskosti: koristiti javne institucije kao izvor rezervnih dijelova za vlastitu kolekciju.
Sistematsko uništavanje kulturnog naslijeđa
Tijekom svojih brojnih posjeta Britanskom muzeju, Wise je razvio sustav preciznog i hladnokrvnog krađenja. Nije krao cijele knjige, jer bi to odmah izazvalo alarm i pokrenulo potragu. Umjesto toga, on je pažljivo i sistematsko išcubao pojedinačne stranice iz rijetkih knjiga koje su se tamo nalazile. Cilj mu su bile točno one stranice koje su nedostajale u njegovim vlastitim primjercima.
Ovim činom Wise je stvorio opasnu iluziju. Umetanjem ukradenih stranica u svoje nepotpune knjige, on je stvorio primjerke koji su izgledali besprijekorno i rijetko. Za neukog promatrača, njegove knjige postale su “savršene”, dok su originali u Britanskom muzeju polako postajali nepotpuni i bezvrijedni. Njegov zločin nije bio motiviran samo novcem, već patološkom potrebom da posjeduje najsavršeniji primjerak djela, čak i ako to znači uništavanje javnog dobra.
Detektivski rad bibliotekara i otkriće prevare
Mnogi su vjerovali da će Wiseov “savršen zločin” ostati neprimijećen. S obzirom na to da su stranice koje je ukrao bile identične onima koje je pokušavao nadomjestiti, fizički dokazi bili su gotovo nevidljivi. Ipak, bibliotekari i konzervatori knjiga posjeduju oko za detalje koje običan čovjek često previdi. Sumnje su počele rasti kada su stručnjaci primijetili neobjašnjive praznine u nekim od najvrjednijih knjiga u muzeju.
Dokazivanje ove krađe zahtijevalo je preciznost sličnu forenzičkoj istrazi. Bibliotekari su započeli detaljno uspoređivanje stranica iz Wiseovih knjiga s onima koje su nedostajale u muzejskim primjercima. Analizom kvalitete papira, specifičnosti tiska i tragova uvezivanja, postalo je jasno da stranice u Wiseovim knjigama ne pripadaju tim primjercima, već su precizno izrezane iz drugih izvora. Otkriće je šokiralo tadašnji intelektualni svijet, jer je čovjek kojem su svi vjerovali zapravo bio parazit koji je hranio svoju kolekciju uništavanjem tuđih.
Što možemo naučiti iz slučaja Thomasa J. Wisea?
Priča o Thomas
