Povijest medicine predstavlja fascinantan, ali ponekad i zastrašujući put otkrića, pogrešaka i etičkih dilema. Postoje metode koje su u svoje vrijeme proglašavane revolucionarnim prijelomom, a koje danas, s distance desetljeća i uz pomoć suvremene znanosti, promatramo kao okrutne i potpuno neučinkovite. Jedan od najmračnijih primjera iz svijeta psihijatrije jest terapija insulinskim šokom.
U prvoj polovici 20. stoljeća, u vrijeme kada su mogućnosti liječenja teških psihičkih poremećaja bile minimalne, liječnici su očajnički tražili načine kako obuzdati simptome šizofrenije i drugih psihoza. U tom kontekstu, namjerno izazivanje stanja kome postalo je prihvaćena, iako izuzetno riskantna, praksa u bolnicama diljem svijeta. Ova metoda nije bila samo medicinski eksperiment, već odraz vremena u kojem je biološki šok smatran jedinim načinom za “popravak” ljudskog razuma.
Sadržaj...
Podrijetlo metode i zabluda o njezinom djelovanju
Temelje ove kontroverzne prakse postavio je austrijski psihijatar Manfred Sakel 1927. godine. Sakelova ideja nije proizašla iz sistematskog istraživanja, već iz slučajnog opažanja. Primijetio je da pacijenti koji boluju od dijabetesa, a koji su doživjeli hipoglikemijski šok (naglo i ekstremno padanje razine šećera u krvi), ponekad pokazuju značajno poboljšanje u svojim psihičkim simptomima i postaju komunikativniji.
Na temelju tog površnog zaključka, Sakel je razvio sustav u kojem bi pacijentima s teškim psihozama injicirale se ogromne količine insulina. Cilj nije bio regulirati šećer, već namjerno dovesti pacijenta u stanje duboke hipoglikemijske kome. Vjerovalo se da ovakav ekstremni biološki stres može “resetirati” rad mozga, izbrisati abnormalne misli i ukloniti halucinacije koje prate šizofreniju.
Proces liječenja: Između nesvjesice i opasnosti
Primjena ove terapije bila je izuzetno naporna i zahtjevala je stalni nadzor medicinskog osoblja, iako je i taj nadzor često bio nedovoljan. Proces se odvijao u nekoliko brutalnih faza:
- Indukcija kome: Pacijenti bi svakodnevno primali visoke doze insulina, nakon čega bi postupno gubili svijest i utonuli u stanje slično dubokoj nesvjesici.
- Faza šoka: U stanju kome pacijenti su često doživljavali napadaje slične epileptičkim, što je u to vrijeme pogrešno tumačilo kao znak da terapija “radi”.
- Buđenje: Nakon nekoliko sati, pacijente bi pokušavali vratiti u svijest davanjem glukoze, bilo izravno u krvotok putem injekcije ili kroz sonde za hranjenje.
Ovaj ciklus ponavljao se tjednima, ponekad mjesecima, stvarajući stanje konstantnog fizičkog i psihičkog iscrpljenja. Pacijenti su bili potpuno izloženi volji liječnika, dok je njihovo tijelo prolazilo kroz ekstremne oscilacije razine šećera, što je samo po sebi predstavljalo ogromno opterećenje za organizam.
Rizici, nuspojave i nedostatak znanstvenih dokaza
Iako su neki liječnici u početku prijavljivali pozitivne rezultate, kasniji i rigorozniji znanstveni pregledi pokazali su da terapija insulinskim šokom nije imala nikakav stvarni učinak na uzroke psihičkih bolesti. Poboljšanja koja su primijećena često su bila rezultat intenzivne njege, pažnosti i stroge discipline koju su pacijenti dobivali u bolničkim uvjetima, a ne same kemijske intervencije. Jednostavno rečeno, pacijenti su postajali pokorniji i tiši zbog trauma koje su proživljavali, što je liječnici pogrešno interpretirali kao izlječenje.
Cijena takve “terapije” bila je zastrašujuća. Rizici su bili ogromni i često su dovodili do trajnih posljedica:
- Oštećenje mozga: Česti i duboki šokovi uzrokovali su hipoksiju (nedostatak kisika u mozgu
