Svijet kinematografije prepun je priča o projektima koji nikada nisu ugledali svjetlo dana, ali rijetko koji su toliko intrigantni i uznemirujući kao zamisao o Spider-Manu u žanru tjelesnog užasa. Sredinom 1980-ih godina, u vrijeme kada superheroji još uvijek nisu bili globalni fenomeni kakvi su danas, produkcijska kuća Cannon Films pokušala je ostvariti viziju koja bi zauvijek promijenila percepciju o prijateljskom susjedu iz New Yorka.
Umjesto optimistične priče o osobnoj odgovornosti, odrastanju i herojstvu, Cannon Films želio je stvoriti mračnu, gotovo grotesknu interpretaciju Petera Parkera. Plan je bio angažirati Tobea Hoopera, legendarnog režisera filma Teksaski masakr motosikletnim pilićima, kako bi predvodio projekt koji je više podsjećao na psihički i fizički košmar nego na strip namijenjen mlađoj publici. Ova ideja predstavljala je radikalan odmak od svega što je do tada bilo povezano s likom Spider-Mana, pretvarajući nadnaravne moći u izvor patnje i straha.
Sadržaj...
Utjecaj Davida Cronenberga i estetika biološkog užasa
Glavna inspiracija za ovaj neobični pristup bila je atmosfera i vizualni stil filma Muha Davida Cronenberga. Cronenberg je majstor takozvanog „tjelesnog užasa“, žanra koji se fokusira na groteskne transformacije ljudskog tijela, bolesti i biološke mutacije koje izazivaju istovremeni strah i gađenje. U takvom kontekstu, supermoći više nisu dar, već prokletstvo koje razara pojedinca iznutra, pretvarajući njegovu egzistenciju u neprestanu borbu protiv vlastite biologije.
U ovoj verziji Spider-Mana, ugriz radioaktivnog pauka ne bi bio samo katalizator za dobivanje nadljudskih sposobnosti, već početak zastrašujuće metamorfoze. Peter Parker se ne bi samo probudio jačim i bržim; on bi polako počeo gubiti svoju ljudskost. Zamisao je bila prikazati proces u kojem se ljudsko tijelo jezivo spaja s karakteristikama arahnida, s posebnim naglaskom na fizičku degradaciju i psihički slom glavnog lika.
Umjesto elegantnog kostima koji maskira identitet, transformacija bi vjerojatno uključivala izbijanje dodatnih udova, promjenu teksture kože ili izlučivanje mrežastih materija iz samog tijela. To bi značilo da proces pretvaranja u heroja zapravo postaje proces pretvaranja u čudovište, gdje svaka nova sposobnost donosi novu razinu fizičke boli i društvene izolacije.
Tobe Hooper i vizija izoliranog heroja
Izbor Tobea Hoopera za režiju nije bio slučajan. Hooper je bio poznat po svojoj sposobnosti stvaranja klaustrofobne atmosfere i intenzivne napetosti. Njegov pristup Spider-Manu vjerojatno bi uključivao elemente paranoje, pretvarajući New York u mračni labirint u kojem se heroj bori ne samo protiv kriminala, već i protiv vlastitog tijela koje ga izdaje. Grad bi u ovom filmu bio samo pozadina za unutarnji rat koji vodi mladi Peter.
U takvom filmu, borba protiv zlikovaca bila bi sporedna radnja u odnosu na psihološki raspad glavnog lika. Publika bi pratila kako mladić pokušava sakriti svoje jezive promjene od obitelji i prijatelja, dok ga instinkti pauka polako preuzimaju. To bi stvorilo snažnu metaforu o pubertetu, neprimljenosti i gubitku identiteta, što je u skladu s mračnim tonom koji je Cannon Films želio postići. Umjesto naduha, film bi vjerojatno završio tragedijom, ostavljajući gledatelja s osjećajem neprijatnosti i tjeskobe.
Zašto projekt nikada nije ostvaren?
Iako je ideja bila hrabra i nekonvencionalna, projekt se suočio s brojnim preprekama koje su ga konačno zaustavile. Prvenstveno, prava na lika Spider-Mana bile su izuzetno komplicirane, a Marvelov pristup licenciranju u to vrijeme nije uvijek bio fleksibilan za tako radikalne promjene tona. Studiji su se ustručile investirati u film koji bi mogao odbiti mlađu publiku, koja je primarni ciljni skup za stripove.
