Od početaka civilizacije, ljudstvo je s fascinacijom i strahopopočćenjem promatralo noćno nebo. Gledajući u nepregledan niz zvijezda i udaljenih galaksija, prirodno se nameće pitanje koje nadilazi naše svakodnevno iskustvo: postoji li kraj tom nepreglednom prostoru ili se on proteže u beskonačnost? Odgovor na ovo pitanje nije samo predmet astronomije, već i duboke filozofije i teoretske fizike. Da bismo razumjeli veličinu kozmosa, moramo prvo razgraničiti ono što možemo opažati od onoga što zapravo postoji u stvarnosti.
Sadržaj...
Razlika između vidljivog i stvarnog svemira
Ključ za razumijevanje ove problematike leži u razlici između vidljivog svemira i cjelokupnog svemira. Vidljivi svemir predstavlja onaj dio prostora iz kojeg je svjetlost imala dovoljno vremena doputovati do naših teleskopa od trenutka Velikog praska. S obzirom na to da je svemir star otprilike 13,8 milijardi godina, a brzina svjetlosti je konačna i nepromjenjiva, postoji prirodna granica onoga što možemo vidjeti.
Međutim, važno je naglasiti da granica našeg vidnog polja nije rub svemira, već samo granica informacija koje su nam dostupne. Većina suvremenih znanstvenika smatra da je svemir znatno veći od onoga što možemo opažati. Postoji velika vjerojatnost da je prostor izvan našeg vidokruga gotovo identičan onome što vidimo – ispunjen sličnim rasporedom galaksija, zvjezdanih skupina i kozmičke prašine. To znači da je ono što danas proučavamo samo mali, gotovo zanemariv presjek nečeg mnogo većeg, možda čak i neizmjernog.
Geometrija kozmosa i pitanje zakrivljenosti
Kako bi odredili je li svemir beskonačan, astronomi i fizičari proučavaju njegovu geometriju, odnosno zakrivljenost. Oblik svemira izravno određuje hoće li on trajati vječno u prostoru ili će se, na neki način, zatvoriti u sam sebe. Znanost danas razmatra tri glavna scenarija, od kojih svaki donosi potpuno drugačiju sliku stvarnosti:
- Ravni svemir: U ovom modelu svemir je geometrijski ravan, što znači da paralelne crte ostaju paralelne zauvijek. Ako je svemir ravan, on se vjerojatno proteže u beskonačnost, bez ikakvog kraja ili ruba. Trenutni podaci prikupljeni putem analize kozmičkog pozadinskog zračenja snažno ukazuju upravo na ovaj model.
- Zatvoreni svemir (sferni): U ovom scenariju svemir je zakrivljen poput površine kugle. To bi značilo da je on zapravo konačan, ali nema rub. Zamislite putnika koji hoda po površini Zemlje; on nikada neće naići na zid ili kraj, ali će se nakon dovoljno dugo putovanja vratiti na početnu točku. Slično bi bilo i u zatvorenom svemiru.
- Otvoreni svemir (hiperbolični): Ovaj model predviđa zakrivljenost sličnu sedlovima. Takav svemir bi također bio beskonačan, ali bi se širio brže nego ravan svemir, što bi s vremenom dovelo do još veće izoliranosti galaksija.
Što nam govori ubrzano širenje svemira?
Jedan od najvažnijih otkrića u modernoj astronomiji jest činjenica da se svemir ne samo širi, već da se ta širenja ubrzava. Ovo ubrzanje pripisuje se misterioznoj sili koju nazivamo tamna energija. Dok se galaksije udaljavaju jedna od druge, prostor između njih se zapravo stvara. To dodatno komplicira pitanje beskonačnosti jer, čak i ako je svemir konačan, on može rasti brzinom koja onemogućuje bilo kakav kontakt s njegovim potencijalnim rubovima.
Ako je svemir doista beskonačan, to vodi do fascinantnih i zastrašujućih zaključaka. U beskonačnom prostoru, s konačnim brojem mogućih kombinacija čestica, teoretski bi se moralo pojaviti beskonačno mnogo verzija nas samih i našeg svijeta. Iako zvuči kao znanstvena fantastika, to je logična posljedica matematičke beskonačnosti u fizičkom prostoru. Svaka moguća varijacija stvarnosti bi se u takvom sustavu morala ponov
