Porezni sustavi većinom su dizajnirani tako da budu progresivni, što znači da oni koji zarađuju više plaćaju i veći postotak svog dohotka. Ipak, postoje određene točke u poreznim zakonima koje su toliko specifične da stvaraju situacije koje na prvi pogled djeluju nelogično. Jedan od najpoznatijih primjera takvog fenomena u Ujedinjenom Kraljevstvu je kolokvijalno nazvani „porez od 50 penija“.
Iako naziv sugerira uvođenje novog, zasebnog poreza, riječ je zapravo o efektu koji nastaje zbog načina na koji se izračunava osobni oslobođaj od poreza. Za mnoge zaposlenike ovaj koncept može biti šokantan jer u određenom razmaku primanjaka povišica plaće ne donosi očekivani rast neto iznosa, već može dovesti do situacije u kojoj zaposlenik na svaki dodatni zarađeni funt dobije tek malu količinu novca u ruke. To stvara paradoksalnu situaciju u kojoj veća bruto plaća ne znači nužno značajno poboljšanje životnog standarda.
Sadržaj...
Kako funkcionira mehanizam smanjenja osobnog oslobođaja?
Da bismo razumjeli zašto dolazi do ovog efekta, prvo moramo definirati pojam osobnog oslobođaja. To je određeni iznos godišnje zarade na koji se uopće ne plaća porez na dohodak. Svrha ovog oslobođaja je osigurati da građani zadrže osnovni dio svojih primanja za pokrivanje životnih potreba prije nego što država počne uzimati svoj dio.
Međutim, u britanskom sustavu ovaj oslobođaj nije univerzalan za sve razine primanjaka. Kada godišnja bruto zarada prijeđe prag od 100.000 funata, država počinje postupno oduzimati taj oslobođaj. Pravilo je vrlo jednostavno, ali financijski bolno: za svakih dvije funte zarade iznad praga od 100.000 funata, osoba gubi jednu funtu svog osobnog oslobođaja.
Ovo stvara efekt „dvostrukog udarca“. Zaposlenik ne plaća porez samo na taj novi, dodatni iznos plaće, već istovremeno gubi dio iznosa koji je ranije bio potpuno neoporeziv. To znači da se porezna osnovica povećava brže nego sama bruto plaća, što rezultira drastičnim skokom efektivne porezne stope u tom specifičnom intervalu.
Matematika iza gubitka: Primjer iz prakse
Najlakše je ovo objasniti konkretnim primjerom. Zamislite zaposlenika koji zarađuje točno 100.000 funata godišnje. On u tom trenutku ima pravo na puni osobni oslobođaj, što mu omogućuje da određeni dio plaće zadrži bez oporezivanja.
Sada zamislite da taj isti zaposlenik dobije povišicu od 2.000 funata, pa njegova godišnja zarada iznosi 102.000 funata. Intuitivno bi netko pomislio da će plaćati porez samo na tih dodatnih 2.000 funata. No, zbog pravila o smanjenju oslobođaja, država mu oduzima 1.000 funata iz njegovog osobnog oslobođaja. U praksi, to znači da on sada plaća porez na ukupno 3.000 funata (2.000 povišice + 1.000 izgubljenog oslobođaja), iako je njegova bruto plaća narasla samo za 2.000.
Kada se ovaj izračun kombinira s visokim stopama oporezivanja za visoke prihode, efektivna stopa oporezivanja u tom specifičnom razmaku može dosegnuti ili čak premašiti 60 %. To je razlog zašto se govori o „porezu od 50 penija“ – jer zaposlenik zapravo „izgubi“ više od polovice svakog dodatnog funta koji zaradi u tom rasponu.
Kako ublažiti utjecaj visokog oporezivanja?
Situacija u kojoj povišica donosi minimalan rast neto
