Drugi kongovski rat, koji je trajao od 1998. do 2003. godine, smatra se jednim od najkompleksnijih i najkrvavijih sukoba u novijoj afričkoj povijesti. U njemu su se sukobile devet afričkih država, više od dvadeset i pet oružanih skupina i regionalni interesi koji su se prepletali u mrežu političkih, ekonomskih i etničkih tenzija. Procjenjuje se da je u razaranjima poginulo više od 5,4 milijuna ljudi, a milijuni su ostali raseljeni i suočeni s dugotrajnom humanitarnom krizom.
Sadržaj...
Politički kontekst i uzroci sukoba
Početak rata povezan je s promjenom političke orijentacije tadašnjeg predsjednika Laurent‑Desiré Kabile. Nakon što je 1997. godine svladao dugogodišnjeg diktatora Mobuta Sese Seko uz pomoć rwandskih i ugandskih snaga, Kabila je ubrzo prekinuo suradnju s njima. Rwanda i Uganda su smatrale da Kabila ne poštuje njihove interese, posebice u vezi s kontrolom nad rudnim bogatstvima i sigurnošću duž granice. Ovaj raskid odnosa dovodi do otvorenog sukoba, pri čemu su Rwanda i Uganda počele podupirati kongolske pobunjeničke skupine.
Glavni akteri i tijek sukoba
U sukob su se uključile brojni akteri, kako državne tako i ne‑državne strukture. Najvažnije su:
- Demokratska Republika Kongo – pod vodstvom Laurent‑Desiré Kabile, podržan od strane Angole i Zimbabve.
- Rwanda – pružala je logističku i vojnu potporu pobunjeničkim skupinama te je imala značajnu vojnu prisutnost na istoku Konga.
- Uganda – također je podupirala pobunjenike i raspoređivala trupe duž granice.
- Angola – saveznik Kabile, pružala je vojnu pomoć i logističku podršku.
- Zimbabve – sudjelovala je u borbama uz Kabilinu vladu.
- Sjeverna Republika Kongo – pružala je materijalnu potporu Kabilinom režimu.
- Burundi, Čad, Libija i druge – u manjoj mjeri su se uključile u sukob.
Osim državnih aktera, najistaknutije su bile oružane skupine Skupina za kongosku demokraciju (RCD) i Pokret za oslobođenje Konga (MLC). Njihove promjenjive savezne veze dodatno su komplicirale situaciju na terenu, jer su se često prebacivale s jedne strane na drugu, o
