Cuju, što doslovno znači „udariti loptu nogom“, predstavlja najstariju poznatu igru s loptom i smatra se prvim korakom prema današnjem nogometu. Prvi zapisi o njoj potječu iz razdoblja prije više od dva i pola tisuće godina, a prvotno je služila kao vojni trening za kineske vojnike. Tijekom stoljeća igra je napustila vojni okvir i pretvorila se u popularnu sportsku aktivnost koja je obuhvaćala natjecateljske i akrobatske elemente, a igrala se na dvorcima i javnim prostorima diljem Kine.
Sadržaj...
Podrijetlo i razvoj igre
Najraniji podaci o Cujuju potječu iz razdoblja dinastije Zhou (oko 770.–256. pr. Kr.). Vojni zapovjednici tada su koristili loptu od kožnog materijala i sisala kako bi vježbali preciznost udarca i koordinaciju pokreta. Kasnije, tijekom dinastija Qin i Han, igra je dobila sveobuhvatniji oblik: loptu su pravili od kožnog papira, a teren je bio označen s ciljnim poljima na suprotnim krajevima.
U razdoblju dinastije Tang (618.–907.) Cuju je postao dio dvoranske kulture. Kraljevski dvorac je organizirao redovite turnire, a igrači su se natjecali u vještinama poput driblinga, preciznog šuta i akrobatskih trikova. Dinastija Song (960.–1279.) dodatno je usavršila pravila, uvevši sustav bodovanja i standardizirane dimenzije terena. Do kraja srednjeg vijeka Cuju je postao prepoznatljiv simbol kineske sportske tradicije, a njegove tehnike su se prenosile i na druge igre s loptom.
Stilovi i pravila
Kroz stoljeća razvila su se dva osnovna pristupa igri, koja su se razlikovala po ciljevima i načinu igranja.
- Zhuqiu – natjecateljski stil u kojem su dva tima pokušavala postići što više golova u protivnički cilj. Ovaj oblik je naglašavao timsku suradnju, taktiku i brzinu.
- Baida – vještinski stil usmjeren na kontrolu lopte i izbjegavanje prekršaja. Igrači su izvodili razne trikove, driblinge i podizanja, a ocjenjivala se njihova sposobnost da lopta ostane u zraku što duže.
Oba stila su se međusobno nadopunjavala: dok je Zhuq
