Klingonski jezik, poznat po svojoj oštroj fonetici i neobičnim gramatičkim pravilima, nastao je pod vodstvom lingvista Marca Okranda za potrebe svemirskog serijala Star Trek. Okrand je u kratkom razdoblju izgradio sustav koji kombinira opće lingvističke principe s jedinstvenim elementima koji odražavaju „vanzemaljsku“ prirodu jezika. U nastavku ćemo razmotriti ključne značajke klingonske gramatike, način na koji se riječi povezuju i razloge zašto je ovaj jezik postao predmetom studija i entuzijastičnog učenja diljem svijeta.
Sadržaj...
Marc Okrand – od lingvističke teorije do praktičnog izuma
Marc Okrand, stručnjak za fonetiku i morfologiju, dobio je zadatak da izradi jezik koji će zvučati autentično, ali i biti dovoljno sustavan da ga glumci mogu izgovoriti. Početni korak bio je definiranje fonetskog inventara – odabir suglasnika i samoglasnika koji će stvarati prepoznatljiv, a istovremeno izgovorljiv zvuk. Nakon toga Okrand je postavio temeljni gramatički okvir, odlučivši se za aglutinativni tip jezika, u kojem se gramatičke funkcije izražavaju dodatkom sufiksa na korijen riječi.
Osnovni gramatički sustav – nominativ‑akuzativ i aglutinacija
Klingonski jezik koristi nominativ‑akuzativni sustav, što znači da se subjekti i izravni objekti razlikuju po padežnim oblicima. Subjekt, označen nominativnim sufiksom -‘o’, i objekt, označen akuzativnim sufiksom -‘a’, jasno su odvojeni, čime se izbjegava dvosmislenost. Ovaj sustav je čest u mnogim jezicima, ali kod Klingona dobiva dodatnu dimenziju jer je jezik aglutinativan – na korijen se mogu pričvrstiti brojni sufiksi koji označavaju vrijeme, način, osobu i druge gramatičke kategorije.
Primjerice, glagol qang (pjevati) može poprimiti sljedeće oblike:
- qang‑taʼ – pjevao sam (prošlo vrijeme, 1. lice jednine)
- qang‑puʼ – pjevat ću (buduće vrijeme, 1. lice jednine)
- qang‑meH – da p
