U mnogim domaćinstvima mačke ne predstavljaju samo kućne ljubimce – one postaju dio obitelji, dijelilac radosti i utjehe. Međutim, put do tog statusa nije uvijek jednostavan. Ova priča prikazuje kako je jedna obitelj, uprkos alergijama i respiratornim oboljenjima, uspjela udomiti mačku i pretvoriti je u četvrtog, a zatim i petog člana zajednice.
Sadržaj...
Zašto želimo životinju u domu?
Želja za kućnim ljubimcem često proizlazi iz potrebe za bliskim kontaktom s bićem koje ne može govoriti, ali svojim ponašanjem i toplinom ispunjava praznine u svakodnevnom životu. Djeca uče odgovornosti, a odrasli pronalaze način da smanje stres i osjećaj usamljenosti. Mačke, svojim tišim temperamentom i samostalnošću, posebno su privlačne obiteljima koje cijene mir i tišinu, a istovremeno žele prisutnost živog bića.
Prepreke: alergije i respiratorna oboljenja
U našoj obitelji troje članova patilo je na respiratorna oboljenja i alergiju na životinjsku dlaku. Prvobitno smo zaključili da je svaka vrsta krznenog ljubimca izvan dosega. Međutim, želja za mačkom nije nestala – svakodnevno smo se nadali da će se pojaviti neki lijek ili zamjena koja će nam omogućiti da doživimo radost vlasništva nad životinjom.
Prvo smo pokušavali zamijeniti stvarno biće igračkama i mekim plišanim životinjama. Iako su djeca uživala u tim zamjenama, s godinama su shvatila da nijedna igračka ne može zamijeniti toplinu i živu prisutnost pravog bića. Tako smo se okrenuli posjetima prijatelja koji imaju mačke, volontiranju u azilima i praćenju grupa na društvenim mrežama posvećenim spašavanju životinja.
Kako smo uspjeli udomiti mačku Reu
Naš preokret dogodio se kada smo u jednoj grupi vidjeli objavu o mačiću koji je pronađen na ulici. Bio je oko mjesec dana star, ženka, i patria je od infekcije oba oka, s mogućnošću trajnog sljepoće. Emocije su preuzele razum – znali smo da ne smije biti vraćen natrag na ulicu. Počeli smo prikupiti informacije o potrebnoj terapiji i tražiti privremeni smještaj dok ne nađemo stalni dom.
Uspjeli smo prikupiti sredstva za veterinarski tretman, a uz pomoć volontera iz lokalnog azila organizirali smo privremeni smještaj u našem domu. Nakon nekoliko tjedana, Reu je počela pokazivati znakove povjerenja – šaptala je
