U posljednjih nekoliko godina mediji sve češće izvještavaju o životinjama čiji je životni vijek izvanredno dug. Jedan od najzanimljivijih primjera je grenlandska ajkula, čija je starost prema najnovijim istraživanjima procijenjena na do pet stotina godina. Kako znanstvenici dolaze do takvih brojki kad ne mogu pratiti jedinku kroz cijeli život, a nemaju pet stoljeća zapisane u dnevniku? U nastavku ćemo objasniti glavne metode kojima se određuje starost životinja i prikazati kako su one primijenjene na grenlandsku ajkulu.
Tradicionalne metode određivanja starosti kod riba i morskih organizama
Za većinu ribljih vrsta, uključujući i mnoge ajkule, najpouzdaniji pokazatelj starosti su slojevi koji se formiraju na kostima i zubima. Ti slojevi, poznati kao rastni prstenovi, nastaju svakog kalendarskog godine i mogu se prebrojati pod mikroskopom.
- Rastni prstenovi na dermalnim zubima – kod ajkula zubi rastu kontinuirano i svake godine formiraju jedinstveni prsten koji otkriva koliko je godina proteklo od rođenja jedinke.
- Otolit i druge koštane strukture – kod kosturnih riba, poput lososa, otolit (koštana pločica u unutarnjem uhu) akumulira slojeve slične drvenim prstencima, što omogućuje precizno određivanje starosti.
- Radiokarbono‑datiranje – upotrebom izotopa poput ugljika‑14 ili kalcija‑41, znanstvenici mogu odrediti koliko je vremena prošlo od formiranja određenog sloja, čime se potvrđuje ili dopunjuje informacija iz rastnih prstenova.
Svaka od ovih metoda ima svoje prednosti i nedostatke, pa se često kombiniraju kako bi se postigla veća pouzdanost rezultata.
