Uobičajena povijesna naracija stavlja europske istraživače u prvi red svjetskih otkrića. Međutim, nova znanstvena istraživanja otkrivaju da su se polineški pomorci i domoroci obala Sjeverne i Južne Amerike susreli još u 13. stoljeću, mnogo prije nego što je Kristofor Kolumbo zakoračio na američki kopno. Ovaj članak prikazuje najvažnije genetske i kulturne dokaze, razmatra moguće razloge takvih putovanja i opisuje posljedice koje su ostavile na obje civilizacije.
Sadržaj...
Genetski tragovi koji potvrđuju rani susret
Međunarodni tim genetičara analizirao je DNK više od osamsto osoba iz sedamnaest polineških zajednica, uključujući stanovnike otoka Rapa Nui (Uskršnjeg otoka). Usporedbom s genetskim podacima domorodačkih skupina s obala današnjih Kolumbije i Ekvador, otkriveno je da se na tim otocima nalazi između četiri i deset posto genetskog materijala koji potječe od američkih naroda. Najvjerojatnije je do tog genetskog prijenosa došlo između 1150. i 1230. godine, što je znatno ranije od dolaska Kristofora Kolumba.
Ovi podaci potvrđuju da je došlo do izravnog genetskog miješanja, a ne samo do slučajnog preplitanja putnih ruta. Dodatno, analiza mitokondrijske DNK pokazala je da su se određene matrijske linije, karakteristične za južnoameričke skupine, pojavile i u polineškim populacijama, što dodatno podupire teoriju o kontaktu.
Kako su polinežanski pomorci mogli doploviti do Amerike
Polinežani su bili izvanredni navigatori. Bez modernih instrumenata koristili su zvjezdano nebo, morske struje, vjetrove i ponašanje ptica kako bi se orijentirali na otvorenom oceanu. Njihovi dvostruki kanui, dugi i stabilni brodovi s bokovnim plutajima, omogućavali su plovidbu na velike udaljenosti. Znanstvenici pretpostavljaju da su intenzivni ciklusi El Niña u to vrijeme st
