Polovi Zemlje, nekada simboli vječnog leda i mirne, hladne stabilnosti, danas su među najbrže mijenjajućim krajevima na planetu. Arktik i Antarktik više nisu udaljeni svijetovi o kojima se govori samo u znanstvenim izvještajima – postaju glavni pokazatelji koliko duboko klimatske promjene već utječu na našu kuglu. Promjene koje se tamo odvijaju nisu samo lokalni problem: one imaju posljedice za cijeli svijet, od porasta razine mora do nestajanja vrsta i poremećaja u vremenskim obrascima. U ovom članku pogledat ćemo što se točno događa na polovima, zašto je to važno za sve nas i što se još može učiniti.
Sadržaj...
Kako led nestaje brže nego ikad
Jedna od najvidljivijih posljedica globalnog zagrijavanja očituje se u brzom gubitku morskog leda, osobito u Arktiku. Satelitski podaci s jasnoćom pokazuju da se debljina i prostranstvo leda smanjuju svake godine. Od 1980-ih, prosječna debljina arktičkog leda smanjila se za oko 13 posto svakih deset godina. Ljeti se sada otvara sve više otvorenih voda – više od 2,5 milijuna kvadratnih kilometara, što je otprilike jednako površini Velike Britanije, Francuske i Njemačke zajedno.
Ovo nije samo pitanje izgleda krajolika. Led reflektira sunčevu svjetlost nazad u svemir – svojstvo poznato kao albedo. Kada led nestaje, otvorena voda apsorbira toplinu, što dodatno grije ocean i ubrzava daljnje topljenje. Taj ciklus stvara što se zove povratna petlja: toplina povećava topljenje, a topljenje povećava toplinu.
Na Antarktiku je slika složenija, ali ne manje zabrinjavajuća. Iako neki dijelovi ledenog pokrova još uvijek pokazuju stabilnost, zapadni dio Antarktika gubi ogromne količine leda. Svake godine s tamošnjih ledenih ploča otječe oko 250 gigatona leda – dovoljno da globalno podigne razinu mora za otprilike 0,7 milimetara godišnje. Iako to zvuči malo, taj trend se akumulira. Uz to, nestajanje leda remeti oceanografske struje koje reguliraju klimu diljem svijeta, uključujući one koje donose kišu i hladnoću u različite regije.
Permafrost se topi – a s njim i skladišta starih emisija
Pod ledom i tundrom Arktika proteže se sloj zemlje poznat kao permafrost – tlo koje je bilo smrznuto tisućama godina. On pokriva oko četvrtinu kopnene površine sjeverne polutke i čuva ogromne količine organskih ostataka: mrtve biljke, životinje i mikroorganizme, sve zamrznuto u vremenu.
Međutim, kako se temperatura povećava, taj se sloj počinje topiti. Kada se to dogodi, mikroorganizmi koji su bili u stanju mirovanja oživljavaju i počinju razgrađivati tu organsku tvar. Rezultat? Oslobađanje velikih količina ugljičnog dioksida i metana – dva ključna staklenička plina.
Znanstvenici procjenjuju da bi do kraja ovog stoljeća otapanje permafrosta moglo ispustiti između 100 i 200 milijardi tona ugljičnog dioksida te do 30 milijardi tona metana. Metan je osobito opasan:
