U središtu turske povijesti nalazi se kontinuirani dijalog između tradicije i modernosti. Taj dijalog oblikovao je složene društvene identitete, a jedan od ključnih izraza koji se pojavio u ovoj raspravi je “Bijeli Turci” – prijevod turskog termina Beyaz Türkler. Ovaj pojam označava urbani sloj društva koji je prihvatio ili je izravno profitirao od procesa modernizacije pokrenutih još u vrijeme Mustafe Kemala Ataturka. U današnje vrijeme koristi se kako u sociološkim analizama, tako i u političkim raspravama, a njegovo značenje je prošireno i duboko politizirano.
Povijesni korijeni i razvoj pojma
Izraz Beyaz Türkler nije nastao izvana, već je proizašao iz unutarnjih društvenih podjela u turskom društvu. Njegovi korijeni potječu iz reformi koje je proveo Atatürk nakon osnivanja modernog turskog republikanskog državnog uređenja 1923. godine. Te su reforme uključivale sekularizaciju države, uvođenje laičkog prava, reformu obrazovnog sustava te promicanje zapadnih običaja – sve u cilju stvaranja moderne, jedinstvene nacionalne identiteta.
Ove promjene najviše su se osjetile u velikim gradovima poput Istanbula, Ankarе i Izmira, gdje je nastala nova klasa obrazovanih, sekularnih građana. Oni su postali simboli modernog turskog društva – profesionalci, intelektualci, poslovni ljudi i službenici koji su živjeli po načelima racionalnosti, znanosti i građanskog duha. Međutim, taj model nije bio sveobuhvatan. U ruralnim krajevima i manjim naseljima, tradicionalne i religijske vrijednosti ostale su dominantne, što je postepeno stvorilo duboku socijalnu i kulturnu pukotinu.
Termin Beyaz Türkler postao je široko korišten tek u 1990-ima i 2000-ima, kada su mediji i javni intelektualci počeli otvoreno raspravljati o ovim podjelama. Izraz se više nije
