Nakon Drugog svjetskog rata, svijet se suočio s velikim izazovima obnove i rekonstrukcije porušenih zemalja. Jedan od najkontroverznijih prijedloga u tom razdoblju bio je tzv. Morgenthauov plan, koji je predložio radikalnu transformaciju Njemačke kako bi se spriječilo da ta zemlja ikada ponovno postane vojna sila. Taj plan, nazvan po tadašnjem američkom ministru financija Henryju Morgenthauu ml., bio je usmjeren na deindustrializiranje Njemačke i svođenje njezina gospodarstva na poljoprivredno i siromašno gospodarstvo. Cilj je bio ukloniti industrijsku osnovu koja bi mogla omogućiti vojnu obnovu i trajno neutralizirati nacističku prijetnju.
Predložene mjere uključivale su demontažu tvornica, uništavanje infrastrukture i podjelu Njemačke na manje, neovisne regije. Veliki gradovi bi bili svedeni na mala, siromašna naselja bez ikakve vojne ili industrijske važnosti. Iako je plan imao početnu podršku nekih vođa, uključujući američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta, ubrzo je izazvao veliko protivljenje kako unutar SAD-a, tako i među saveznicima. Mnogi su smatrali da bi takva drastična mjera dovela do dugotrajne siromaštva, nestabilnosti i socijalnih nereda u Europi. Reakcije su bile različite, od snažne podrške do oštrog protivljenja, što je na kraju odlučilo o njegovoj sudbini.
Konačno, Morgenthauov plan nije proveden u cjelini. Zapadni saveznici su se odlučili za obnovu kroz Marshallov plan, koji je poticao obnovu gospodarstava u Europi, uključujući i Zapadnu Njemačku. Time je Njemačka postupno postala jedna od gospodarski najjačih zemalja u Europi. Marshallov plan je doveo do brzog gospodarskog rasta i pomogao je u stvaranju stabilne i prosperitetne Njemačke. Morgenthauov plan ostaje važan primjer kako se nakon rata razmišljalo o kazni i obnovi, ali i o granicama onoga što se smatralo prihvatljivim u međunarodnoj politici.
